Dendroterapija

Drveće liječi - intervju s ruskim znanstvenikom Mihailom Vinogradovim

Od davnina postoje priče o živoj i mrtvoj vodi, o drveću - darivateljima energije i drveću – kradljivcima energije.

Zasnivaju li se one samo na mašti narodnog kazivača ili ipak imaju realnu osnovu?
Jer, i u starim ljekarskim knjigama neko drveće, na primjer breza, spominje se gotovo kao panacea, lijek protiv svih bolesti. Gdje je mit, a gdje počinje stvarnost?
Koje su to iscjeliteljske osobine drveća?

- U narodnoj medicini danas postoji čitav pravac – dendroterapija, liječenje drvećem ili uz pomoć drveća, kaže  Mihail Semjonovič Vinogradov na početku našeg razgovora.

Drveće zaista može izliječiti, iscijeliti, očitaviti čovjeka, nahraniti ga energijom. Najbolji u tome su hrast, breza i bor, gotovo isto tako su vrijedni  cedar, bagrem, klen, rjabina (jarebika), jabuka, šljiva... Ali, ima i onih koji čovjeku mogu „ukrasti“ energiju. To su razne vrste topola, poput ruske čerjomuhe (ili američka višnja, kako se još zove kod nas).

Međutim, nemojte se zavaravati da ih treba iskorijeniti; nikako, jer i ti „kradljivci“ mogu biti vrlo korisni u određenim situacijama, ali o njima ćemo nešto kasnije.

Od kada datiraju prve dendroterapeutske metode i kako su izgledale? 

Znate, postoje zapisi da su još u pretkršćansko doba djevojke  odlazile brezi da bi nakupile pozitivne energije, da im udaja i život budu sretni.

Trudnice su sjedile pod lipom, a ranjene vojnike su stavljali ispod hrasta da od njega dobiju snagu za iscjeljenje rana...

Vidari su preporučivali ne samo sjedenje pored drveća, nego i penjanje po njemu, takozvano drvolaženje, kako bi se snaga drveta što više preuzela, odnosno razmijenila s čovjekovom.

I danas se djeca instinktivno penju na drveće, a mnogi grade kuće u šumi. Kao što vidite, ništa novo pod suncem.

Kakva su pravila komuniciranja s drvećem s ciljem liječenja?

Pravila komuniciranja s drvetom koje daje energiju iscjeljenja su vrlo prirodna i jednostavna: stanite licem prema drvetu-donoru na rastojanju 40 – 60 cm, zatvorite oči i opustite se.
Koncentrirajte se na to da primate njegovu energiju i zamislite da se vašim tijelom odozdo nagore lagano podiže topli val energije.

Poslije opuštanja počnite raditi vježbe disanja, koje će pomoći u raspoređivanju dobivene energije po čitavom tijelu.

Pravilno disanje podrazumijeva udah, zadržavanje zraka u plućima, izdah i period kad su pluća ispražnjena do sljedećeg udaha. Svaka faza traje 4 – 8 sekundi, a moraju se sprovoditi ravnomjerno, bez mučenja i prekida.

Tijekom zadržavanja daha dolazi do „razlijevanja“ energije drveta koja se pretvara u vašu bioenergiju.

Komuniciranje s drvećem ne treba trajati dugo, nekad ne više od nekoliko minuta i to je najbolje raditi predvečer, prije spavanja. I sami znate da se čovjek poslije jedne kraće večernje šetnje po vrtu ili po gradskom parku, osjeća mnogo bolje i pomlađeno...

Najbolje je ako se osamite negdje u prirodi ili kraj „svog“ drveta koje znate i koje vas „poznaje“ od djetinjstva.

Znate, nekada je bio lijep običaj da se, kada se dijete rodi, posadi drvo, na primjer hrast za dječaka i jela, breza ili lipa za djevojčicu. Posebno je zanimljivo gledati kako oboje rastu i razvijaju se.

Dakle, veoma je dobro boraviti u poznatom predjelu, ali i ne mora biti tako.

Dobro je u prirodi srediti misli, preispitati postupke, izgovoriti molitvu Gospodinu, osjetiti povezanost svega što diše pod kapom nebeskom... Najzad, treba znati da dendroterapija pomaže samo ako je provodite redovito, ako vam to postane dobra navika.

A što da radi stanovnik velegrada, koji nema parka u blizini, a o nekom šumarku da i ne govorimo?

Specijalisti predlažu da se koriste tanke ploške koje su narezane od različitih vrsta drva. Iako svatko od nas ima svoje drvo, primijećeno je da se hrast, breza i bor uklapaju u gotovo svačiji „profil“.

Akademik Boris Dodonov je uspio stvoriti univerzalan korektor čovjekova biopolja. To je obična ploška, komad određenog drva, širine 20 – 30 cm, debljine do 10 cm. Ovaj komad ima otvor u sredini i 7 kosih, radijalnih ureza oko tog otvora.

Rekli ste da neko drveće dodaje, a da drugo oduzima životnu energiju. 

Da, drveće - donori, donatori, davaoci energije stvarno imaju osobinu da u sebi akumuliraju veliku količinu kozmičke energije. To su spomenuti hrast, breza, bor, cedar, bagrem, klen...

Svaki čovjek bi trebalo znati koje je njegovo drvo, koje mu omogućava da se lakše izbori sa životnim teškoćama, s bolestima. Kada to spozna, treba ga zasaditi u svojoj blizini.   

Ali, postoji i takozvana negativna energija. Kako se nje osloboditi? 

E, tu na scenu stupa drveće koje oduzima energiju. Najjače u tom pogledu  su sve vrste topola i iva. Slabiji, ali vrlo korisni su i kesten, jela, čerjomuha (američka višnja). Oni su izvanredni za liječenje nekih oboljenja.

Ne znam da li znate onu rusku narodnu pjesmu “Ivuška zeljenaja” – o djevojci koja pita ivu pored vode gdje da pronađe svoju ljubav... Vidite, narodna intuicija je milenijima radila besprijekorno.

Kad ste tužni, napeti ili rastrojeni, privijte se uz takvo drvo leđima (duž kičmenog stuba) i dlanovima, kao kad ste igrali skrivača i krili se iza drveća!

To je vrlo dobro da se oslobodite napetosti i razdražljivosti.

Ako imate problema s unutrašnjim organima, jednostavno – zagrlite drvo kao dragog druga. Ali, ne preporučuje se da u tom „zagrljaju“ boravite duže od dvadesetak minuta.

Ne treba naglašavati koliko je bolje da za terapiju koristite živo drvo, a ne njegov komadić, ali u slučaju nužde može i tako.

Bolji su komadi od gornjeg, nego od donjeg dijela drveta. Ne znam je li vam poznato, ali u Rusiji su se oduvijek na ovaj način liječili zubobolja, angina, gastritis ili glavobolja – 5 – 7 minuta držiš daščicu pored bolnog mjesta – i gotovo.

Ove metode ne mogu naštetiti i preporučuju se posebno onim osobama koje pate od spazma velikog mozga ili kardiovaskularnih bolesti.

Dozvolite da Vas, zbog osobnog interesa, upitamo o brezi. Nju su opjevali pjesnici, Jesenjin joj je posvetio mnoge stihove, a u literaturi ima toliko opisa i recepata za liječenje brezinim sokom, lišćem, pupoljcima...

Točno je da je breza najpopularnija, jer ima čitav niz ljekovitih i iscjeljujućih svojstva. Dovoljno bi bilo da jednom tjedno odemo u brezik, izaberemo jedan od većih primjeraka ovog lijepog drveta i da ga zagrlimo i ostanemo uz njega petnaestak minuta.

Spomenuli ste njena ljekovita svojstva: brezovi pupoljci, sok, list, pa čak i gljiva koja na njoj raste – čaga, sve je ljekovito, iznimno bogato biološki aktivnim materijama.

U lišću breze ima eteričnih ulja, vitamina, rutina, karotena, fitoncida, flavonoida... Mlado lišće sadrži i proteine, masti, vitamine. Najbolja je takozvana bradavičasta breza, ona koja je kao posuta mirisnim smolastim „suzicama“.

Aktivni ugljen treba svakako imati u kućnoj ljekarni. Dobar je protiv trovanja i akutnih bubrežnih kolika.

Čajevi od lista breze su odlični protiv povišenog krvnog tlaka, a ublažavaju i bolove.  Razni biljni preparati od breze poboljšavaju cirkulaciju, razgrađuju trombove, i zato se preporučuju kod tromboflebitisa, upala na koži, upale pluća, bronhitisa, bolesti žučne kesice, urinarnih putova i drugih.

Vrlo je korisno da se breza upotrebljava kod bolesti izazvanih radijacijom. Breza ubrzava zarastanje rana, regulira rad jetre i žučnog mjehura. Da bi se ubrzao i intenzivirao proces dendroterapije, specijalisti savjetuju da se svakodnevno bar 50 puta kažiprstom blago masira mjesto u području desnog podrebarja, gdje je smještena jetra.

Čajevi od listova i pupoljaka uspješno i bez ožiljaka pomlađuju tkivo, čak i kod dubokih rana. Čajem od brezina lista perite kosu, jer ćete tako imati jaku, svjetliju i gustu kosu kao stari Slaveni. Pijte čajeve od breze i kombinirajte ovaj postupak s boravkom u prirodi i direktnim kontaktom s drvetom.

Kod spazama velikog mozga pijte čaj od listova breze i trave rosopasa, po jednu trećinu čaše triput na dan.

Kod srčane insuficijencije pomaže brezovo lišće i trava kantariona.

Breza također potpomaže koncentraciju, jača pažnju i osnažuje organizam. Ona još i sjajno ionizira zrak.

Kako je s ostalim drvećem?

Hrast također ima izvanredna svojstva, prije svega djeluje kao antistresna terapija. Aktivira cirkulaciju i smanjuje vrijeme ozdravljenja. Jedan je od najboljih generatora pozitivne energije.

Jako je dobro da u domu imamo namještaj od hrastovine, ne samo zato što je dugotrajan i lijep, nego i zato što zrači pozitivnom energijom.

Bor smiruje i eliminira psihičku napetost. Duži boravak u borovoj šumi čovjeka spašava od kašlja, kihanja, bronhitisa i sličnih problema.

Bukva jača otpornost na stres i jača koncentraciju, povoljno djeluje i na cirkulaciju.

Kesten olakšava reumatske tegobe, eliminira nesanicu i, kako kaže narodna mudrost, tjera strah i napetost različitog porijekla.

Dodao bih, također, da mnogo od spomenutog drveća djeluje na jačanje organizma protiv alergije, ali dok alergija traje, najbolje će pomoći komadi drveta o kojima je već bilo riječi, jer, posebno u periodu cvjetanja, direktan kontakt s drvećem može izazvati neželjene reakcije.

I, najzad, je li drveće oko nas neka vrsta pokazatelja kako živimo i kakvo nam je zdravlje?

Da, u pravu ste. Drvo djeluje na prostor u kome raste, ono ga na određen način štiti.

Loše stanje drveća oko kuće je znak vlasniku da nešto nije u redu.

Poruka, dakle, glasi: naučite komunicirati s prirodom, shvatite njezine poruke! To će vam mnogo pomoći.    

source:  http://alternativa-za-vas.com/index.php/clanak/article/dendroterapija

STRAH OD USKRAĆIVANJA LJUBAVI ( I i II DIO)

 

STRAH OD USKRAĆIVANJA LJUBAVI ( I i II DIO) – Ozdraviti Od Iluzije Nadmoći I Odvojenosti

STRAH OD USKRACIVANJA LJUBAVI  (1. dio) – Uzrok Svake Patnje (Neznanje) I Njegov Lijek (Spoznaja)

Čini se da su gotovo sve devijacije u našem ponašanju, doživljavanju svijeta i međusobnim odnosima nepogrešivo povezane na jedan ili drugi način s našom temeljnom idejom koju imamo o samima sebi, našom slikom, s načinom na koji sami sebe doživljavamo, odnosno, s dubokim osjećajem da smo nepotpuni, da nam nešto nedostaje. Da nismo dovoljno vrijedni ljubavi ili da ne dobivamo dovoljno ljubavi od drugih. Pogledajte i pronaći ćete da sve te devijacije na neki način vuku svoje korijene iz tog dubljeg osjećaja povrijeđenosti i nanesene životne nepravde – u osjećaju da smo mi žrtve života! To je snažna emotivna kuka na koju se vrlo lako možemo zakvačiti ukoliko nismo svjesni svoje šire prirode kao bića, kao čiste svjesnosti. Takav emotivno-misaoni konstrukt vremenom stvara energetsko “tijelo boli” koje polako prihvaćamo kao svoj identitet s kojim se onda duboko poistovjećujemo. Takvo uvjerenje zauzvrat privlači odgovarajuće misli i iskustva koja dodatno utvrđuju našu predodžbu žrtve i sve nas dublje umataju u čahuru očaja, držeći nas u začaranom krugu patnje i ogorčenosti iz kojeg vrlo teško možemo izaći. Sve dok se budemo čvrsto i slijepo držali tog temeljnog uvjerenja, te primarne ideje da smo mi žrtve života, odnosno da je nad nama na neki način počinjena nepravda, uvijek ćemo biti nesretni, osjećati se napadnutima, manje vrijednima, kukati i proklinjati svoju sudbinu te pribjegavati nasilju kao odgovoru na sve životne situacije. OD PRESUDNE JE VAŽNOSTI UOČITI DA UPRAVO “TU” LEŽI KLJUČNI UZROK SVIH NAŠIH NEDAĆA I PATNJI. Dok to ne shvatimo, ništa nam drugo neće moći pomoći, nikakve afirmacije, pozitivne izjave, motivacijski govori ili gledanje na drugu stranu. Temeljni razlog zbog kojeg afirmacije i pozitivne izjave ne djeluju na način na koji autori knjiga o njima obećavaju da će djelovati, je taj što izvor iz kojeg negativne misli neprestano dolaze nije očišćen. To je jednako situaciji u kojoj pokušavate smrad našpricati parfemom i nadati se da će jednostavno nestati! Neće, bit će još gore jer uzrok smrada nije očišćen. U ovom slučaju, smrad je povrijeđenost, a njezin uzrok ideja da smo žrtve. Sve dok to jasno ne posvijestimo, uvijek ćemo za svoja duševna stanja i životne okolnosti okrivljavati nekoga drugoga. Nije važno koga, ali u našem umu će to uvijek biti netko drugi. Krivac će uvijek biti negdje izvan nas! Jer, osjećaj povrijeđenosti je toliko neprirodan, bolan i nabijen gorčinom da pod svaku cijenu mora biti oslobođen na bilo koji način. On postaje sličan otrovu kojeg se tijelo rješava pod svaku cijenu, a ta potreba nužno i hitno zahtijeva “krivca” – bilo koji objekt, osobu ili situaciju koji će preuzeti punu odgovornost za sve probleme. Tek kada se krivnja svali na nekog drugog, osjećaj povrijeđenosti se privremeno oslobađa i napušta onoga koji ga drži u sebi. Međutim, vrlo često se, u nedostatku jasnoće i iskrenosti prema samima sebi, ta projicirana krivnja kanalizira u potpuno krivim i nerealnim smjerovima i usmjerava na osobe, okolnosti i stvari koje uopće ne moraju biti uzroci te povrijeđenosti jer istinski “krivac” nije prepoznat. Upravo zato svjesnost ovdje igra ključnu ulogu jer nam omogućava da jasno sagledamo i vidimo što je zapravo posrijedi, gdje leže istinski uzroci naših nevolja i kako funkcioniraju ti skriveni, neprimjetni mehanizmi korijenskih životnih uvjerenja i navika koje smo usvojili u ranom djetinjstvu i koji sada iz pozadine oblikuju i utječu na svako naše životno iskustvo. Jer, zanimljiva stvar kod svjesnosti je ta da svaki put kad nešto posvijestimo, mi automatski izlazimo iz toga, zakoračujemo jedan korak unatrag i s te sigurne distance možemo mirno sagledati o čemu je riječ.

Zapanjujuće je, kad pogledamo na taj način, nepristrano, lišeni svojih mentalnih projekcija i emotivno uvjetovanih naočala, vidjeti koliko je život zapravo beskrajno dobar svakome od nas bez obzira što mi mislili o njemu i kako ga doživljavali. On se jednostavno nastavlja dalje i s ljubavlju omogućava svaki naš sljedeći udah. Tada shvaćate da, u suštini, NEMA NIČEG KRIVOG ILI LOŠEG U SAMOM ŽIVOTU! Pogledajte malo bolje oko sebe, Sunce izlazi i zalazi samo od sebe, ptičice radosno cvrkuću svoju pjesmu, cvijeće i trava rastu u svojoj ljepoti i raskoši, rijeke teku svojim tokom, sve se odvija u savršenoj ravnoteži i harmoniji, u miru, neprisilno, prirodno. Kad sve to sagledate tako jasno, hladne glave, shvaćate da NE MOŽETE OKRIVITI ŽIVOT ZA BILO KAKVE PROBLEME KOJI VAM SE DOGAĐAJU – SHVAĆATE DA SE TO NE MOŽE DOVESTI U UZROČNO-POSLJEDIČNU VEZU – ŽIVOT JE IZVAN TOGA, POTPUNO NEDIRNUT SVIM MREŠKANJIMA UMA, UVIJEK MIRAN, UVIJEK POSTOJAN. Sve bolesti i ludilo koje se manifestira oko nas i koje truje naše postojanje isključivo je posljedica naše iskrivljene percepcije o tome tko ili što mi uistinu jesmo.
No, kako i uslijed čega dolazi do te iskrivljene percepcije? Gdje je njezino ishodište? To je ono što moramo uvidjeti, što trebamo otkriti. Gdje je ključ tog gordijskog čvora koji zovemo patnja?
U jednoj jednostavnoj zabludi.

Naime, mi smo živa bića koja na raspolaganju imaju nevjerojatan dar za doživljavanje života – naš um. Zdrav um je onaj koji služi biću kao alat za iskušavanje i doživljavanje, kao instrument koji prenosi i daje povratne informacije prikupljene od strane pet osjetila kako bi biće moglo imati kontekstualno polje unutar kojeg će iskustveno učiti samo o sebi i međudjelovati sa ovim dinamičnim svijetom oblika. Kao takav, on je potpuno bezopasan i prirodan, jer to i jest njegova izvorna uloga, da bude instrument, pomagalo, sredstvo preko kojeg se ostvaruje neka šira svrha, a ne da bude cilj sam po sebi. Međutim, u samom procesu razmišljanja i pogrešnog tumačenja svog vizualnog identiteta dolazi do fragmentacije prirodnog uma u nešto što se zove psihološki um, pojavljuje se misao koja kaže: “Ja sam različit od svih drugih i odvojen od svega što me okružuje. Ti drugi bi me mogli povrijediti, ne osjećam se sigurnim, moram se zaštititi!” Tu počinje formacija EGA, odnosno bolesnog uma, koji crpi svu energiju bića i usmjerava ju prema osiguravanju svojeg vlastitog opstanka za koji vjeruje da je ugrožen.

Život je cjelina koja se propuštena kroz prizmu uma razlama i dijeli na različite pojavne oblike koje um interpretira kao odvojene i nepovezane. Upravo zbog te nesposobnosti sagledavanja i nemougćnosti shvaćanja da je izvor te raznolikosti jedan jedini je ono što uzrokuje zabludu i rađa strah iz kojeg proizlazi patnja. Nevjerojatno je koliko tjeskobe i stresa ljudi svakodnevno doživljavaju samo zbog zabrinutosti o tome kakav će dojam ostaviti na druge ili što će drugi o njima misliti. Taj strah ide toliko duboko da ga je vrlo često teško uopće i primijetiti na svjesnoj razini, na površini. Međutim, na onoj dubljoj razini svi su neprestano napeti i opterećeni sumnjom u same sebe, jesu li dovoljno dobri, hoće li ih drugi prihvatiti ili ne, hoće li zadovoljiti kriterije ili će ih netko ismijati i rugati im se. Ta napetost je stalno prisutna, čak i kod onih koji prema van djeluju samouvjereno. U suštini, ono čega se svi toliko boje u međusobnoj komunikaciji je osuda i prezir drugih, jer to u konačnici znači da će im biti uskraćena Ljubav, da će biti izostavljeni, a to je nešto čega se svatko instinktivno najviše boji. Taj temeljni strah od odbačenosti i izoliranosti od cjeline, odnosno taj sindrom manje vrijednosti i “ružnog pačeta” pretvara se u snažnu opsesiju koja gotovo graniči s panikom. Iako bi svatko pomislio da je primarni ljudski strah onaj od fizičke smrti, što bi se trebalo činiti najlogičnijim, ipak se pokazuje da je strah od neprihvaćenosti daleko jači, jer su mnogi, kroz povijest, bili spremni ubijati druge, pa čak i žrtvovati svoje vlastite živote kako bi dokazali da su u pravu, kako bi oni bili najbolji i sebe stavili ispred drugih. Jer, ako su u pravu, tada će biti prihvaćeni, prijeći će na stranu pobjednika, a ako budu pobjednici, naići će na odobravanje, čime će postati vrijedni i samim time zaslužiti ono za čime svi najviše teže – Ljubav. Upravo zbog tog straha od osude i vlastite nesigurnosti u same sebe, svi se nastoje prikloniti onima koji su popularni i uspješni i koji su prema mjerilima društva “ostvarili svoje snove” i koji slove za uzore. Tu se rađa mentalitet stada. Svi se pokušavaju prikloniti trendovima i onome “što se nosi” jer vjeruju da će na taj način biti prihvaćeni i naići na odobravanje. Zato su neprestano na oprezu, opsjednuti svojom pojavom, fizičkim izgledom, znanjem, veličinom i društvenim ugledom, svi osjećaju potrebu da dokazivanjem i prezentiranjem svojih izvanjskih kvaliteta i prednosti osiguraju svoju vrijednost i privlačnost u očima drugih.

Međutim, sav taj panični strah proizlazi iz jedne temeljne zablude – a to je da se Ljubav nalazi izvan nas samih i da se s drugim ljudima moramo nadmetati kako bismo prigrabili svoj komadić tog kolača koji zovemo Ljubav, vjerujući da je Ljubav, poput naše ekonomije, ograničena i da je nikad nema dovoljno.Kao posljedica te korijenske zablude, u međuljudskim se odnosima rađaju devijacije poput lukavosti i nadigravanja, jer u takvoj postavci stvari, svatko postaje potencijalna prijetnja ostvarenju sreće i konačnog ispunjenja onog drugog. Odatle proizlazi ona toliko često ponavljana zabluda da je “čovjek čovjeku vuk”. Upravo zbog toga, međuljudski su odnosi, od njihove prirodne uloge, prerasli u neku vrstu sofisticirane i perfidne šahovske igre u kojoj pod svaku cijenu treba pobijediti i nadmudriti neprijatelja. I to stvara ogromnu nelagodu među ljudima, to stvara ograde i obrambene mehanizme i dovodi do otuđenosti i nepovjerenja koje opet posljedično dovodi do povrijeđenosti, revolta, zavisti i srdžbe, netrpeljivosti i bijesa koji doprinose pojavi raznih psihičkih i mentalnih bolesti uslijed kojih ljudi razvijaju nezamislivu paletu emotivnih nuspojava, fobija i poremećaja ličnosti. Upravo je takva napeta i neprirodna atmosfera među ljudima razlog zbog kojeg u odnosima rijetko ima mjesta iskrenosti, povjerenju i opuštenosti, jer bi to značilo spustiti svoj gard, otvoriti se potpuno i samim time dozvoliti sebi da budemo ranjivi i na taj način dati priliku drugima da nas iskoriste, prevare i nadmudre. U takvoj bolesnoj atmosferi, sukobi i problemi se ne rješavaju zdravom komunikacijom i razmjenom mišljenja nego potiskivanjem i prešutnim prelaženjem preko svega što dovodi do dubokog jaza među ljudima i hladnoće u odnosima. Mi se zapravo takvim strahom, nepovjerenjem i oprezom unaprijed štitimo od povrede čak i prije nego što se stvarna povreda manifestirala. To je ono što obično zovemo prkosom i bahatošću. Ja sam bolji od tebe (i zato, ako me slučajno pokušaš spriječiti u ostvarenju mojih interesa ili staneš na put moje sreće, dobit ćeš svoje). U nedostatku šireg razumijevanja, vjerujemo da je naš ugled, naš ponos, naša ego slika jedina garancija i sredstvo za dobivanje Ljubavi. Što je ona vrednija to smo mi više vrijedni Ljubavi.
Izvan tog straha od povrede i straha da će nam netko oteti pravo na naš komadić sreće i ljubavi, nema nikakve potrebe da se ljudi na takav neprirodan način odnose jedni prema drugima! Kad ne bi osjećali prijetnju, i kad bi bili svjesni tko su oni uistinu, kad bi shvatili da je Ljubav za kojom čeznu u svakom trenutku već sastavni dio njih samih, svi oblici devijantnih ponašanja i odnosa bi istog trena prestali. Jer, kad bi nas netko pitao što bismo radije htjeli, imati prijatelje ili neprijatelje, vjerujem da gotovo nitko od nas ne bi rekao da po svom vlastitom izboru želi imati neprijatelje nego samo prijatelje. Svi po svojoj prirodi naginjemo i težimo Ljubavi, miru i bivanju. U našoj je prirodi da surađujemo, da pomažemo jedni drugima, da budemo prijatelji. To je onaj neposredni i prirodni odgovor našeg bića. To je ono što jesmo. Dakle, ako je tako, potrebno se doista zapitati – što nas to neprestano priječi da budemo prirodni? Kako smo uspjeli tako daleko odlutati i postati tako neprirodni i kruti? Iz jednostavnog razloga – prihvatili smo svoj lažni identitet kao stvarni bez imalo propitivanja! Nasilje je sasvim strano i neprirodno našem biću. To je i razlog zašto naše tijelo instinktivno odgovara na nasilje obranom, mrštenjem i grčenjem želuca, a na dužu izloženost nasilju, negativnim obrascima razmišljanja i sličnim psihološkim nuspojavama odgovara razvojem bolesti. To je nedvojbeni pokazatelj i dokaz istine. Mi nismo nasilni po prirodi. Tek kada pod utjecajem straha povjerujemo da se moramo nadmetati za nešto da bismo osigurali svoj opstanak, tek tada postajemo nasilni! NASILJE JE IZRAVNA POSLJEDICA BOLESTI UMA KOJA PROIZLAZI IZ STRAHA, A KOJI OPET PROIZLAZI IZ NEZNANJA O TOME TKO SMO MI UISTINU. NASILJE JE REAKCIJA NA DUBOKU BOL UZROKOVANU MANJKOM ILI NEDOSTATKOM LJUBAVI.

ZAPANJUJUĆE JE KAD SHVATIMO DA JE SVA NAŠA PATNJA ZAPRAVO POTPUNO NEPOTREBNA I UZALUDNA! MI PATIMO ZBOG NEZNANJA! SVI NAŠI PROBLEMI I SVE PATNJE OVOG SVIJETA SU POVEZANI S POGREŠNOM IDEJOM KOJU IMAMO O SEBI, I KOJU DRUGI IMAJU O SEBI, A KOJA JE POSLJEDICA NAJOBIČNIJE ZABLUDE. Sve psihičke i mentalne bolesti proizlaze iz te zablude. Ali, što učiniti sa zabludom? Možemo li se ljutiti na nju ili kriviti nekoga zbog nje? Ne. Ona je takva kakva je. Mi se možemo ljutiti samo na izražene posljedice te zablude kojima svjedočimo oko sebe. Ali samo bavljenje posljedicama i revoltiranost tim posljedicama nikada neće razriješiti njihov uzrok. To je uzaludno gubljenje vremena i energije. Jedini način na koji možemo riješiti uzrok zablude je taj da ju prepoznamo kao takvu, da uvidimo njezinu lažnost i potom se prepustimo onome što ostaje – ISTINI! Sam čin prepoznavanja bolesti kao bolesti je presudan korak prema ozdravljenju.
Tada shvaćate da jedino istinsko rješenje svekolike patnje nije u borbi, sukobima, optuživanju, okrivljavanju, dizanju “pesnice”, prosvjedima ili agresiji, nego u iscjeljenju. Prvenstveno samih sebe. A to se jedino može ostvariti prirodnim bivanjem i samopromatranjem u miru. Vratite se prirodi, stopite se s njom, zamijetite i doživite njezinu ljepotu. Isključite se na trenutak iz rijeke misli koja neprestano teče vašim umom i dođite u dodir sa svojim istinskim bićem. Uočite savršenstvo koje vlada u svim segmentima prirode. Neka misli dolaze i prolaze, ne pokušavajte ih susprezati ili potiskivati. Nemojte se boriti protiv njih. Poželite im dobrodošlicu i pustite ih da odu kad žele. Ali vi ispod svega toga ostanite s ljepotom, ostanite sa svojim osjećajima i doživljavanjem.

Nema ničeg natprirodnog u našem vlastitom biću, njegovim prepoznavanjem se ne postižu nikakve posebne moći koje našem egu djeluju tako primamljivo, poput putovanja kroz vrijeme, mijenjanja događaja iz prošlosti, teleportacije, ili čega već. Baš naprotiv, ono nas izvlači izvan vremena, izvan prošlosti i budućnosti u vječni sadašnji trenutak u kojem je život jedino stvaran i istinit. Jednostavno se prepustite neposrednom doživljaju ovog trenutka. S vremenom će početni osjećaj mentalne praznine, tjeskobe i dosade zamijeniti jedan dublji osjećaj mira i temeljne radosti koja će proizaći iz toga. Nešto će se opustiti u vama. Prepustite se svom bivanju i u njemu ćete otkriti Ljubav za koju ćete shvatiti da je oduvijek bila tu, cijelog vašeg života, skrivena ispod gustih i debelih slojeva poistovjećivanja sa onim lažnim i neprirodnim. Shvatit ćete da je ona suština svakog vašeg oduševljenja, temelj svakog iskrenog suosjećanja i one iskonske radosti bivanja koju ste znali osjetiti u rijetkim trenucima opuštenosti, mira i tišine vašeg vlastitog uma, kada niste bili opterećeni društvenim normama, moralnim dogmama i strahom od osude i nametnute krivnje. Kada ste jednostavno bili ono što po svojoj prirodi jeste.Opijeni i okupani ekstazom te prirodnosti vi susrećete svoje vlastito biće i otkrivate da je ono uvijek tu, u rukama sklopljenim od zahvalnosti na daru života. Spoznaja prirode vašeg vlastitog bića donosi vam neporecivu jasnoću o tome tko vi jeste, nepobitno saznanje i duboku mirnoću koju ništa ne može pomutiti, jer ona vas izvlači iz temeljne iluzije pogrešne identifikacije. Ona vas oslobađa umišljenosti i zablude da ste “posebniji” ili na neki način “bolji” u odnosu na bilo koga drugoga. Ona razbija debelu koru vašeg ponosa. Uviđate jasno da vi niste ljuska za koju ste mislili da jeste cijelog svog života. Prvi put jasno shvaćate da ste vi život unutar te ljuske, čisto bivanje.

Znajući to izvan svake sumnje, vi živite jednostavno samo kao to čisto biće. Neopterećeni dojmom koji ostavljate prema van, onim osjećajem samovažnosti u odnosu na druge, bez potrebe za uspoređivanjem. Bez potrebe da budete u pravu i da se netko složi s vama. Nema potrebe za dokazivanjem. Iznenadit ćete se kako je to zapravo jednostavno. To je nešto najprirodnije što postoji. Biti ono što jeste od vas ne zahtijeva ništa. Vi jednostavno već jeste to što jeste sami po sebi, bez ikakvog napora. Dovoljno je samo to da ne pokušavate biti nešto što niste. Napor se javlja samo kad se, u želji da zadivimo nekoga ili ostavimo određeni dojam kako bismo ostvarili svoju osobnu korist, pretvaramo da smo nešto više od onoga što jesmo. Tada moramo ulagati ogromne količine energije kako bismo održali tu umjetnu tvorevinu, tu lažnu ego sliku koju smo prezentirali drugima kao sebe i za koju sada osjećamo da ju ne smijemo iznevjeriti. Vječni pritisak da održavamo takvu sliku, od nas zahtijeva mnogo napora koji dovodi do zamora, frustracije i nezadovoljstva. Međutim, kad ste svjesni svoje šire prirode kao čiste svjesnosti, i komunicirate s drugima iskreno na toj razini bića vi im dajete priliku da i oni budu ono što jesu. Ogromna je prostranost i sloboda prisutna u tome. Vi ih lišavate osjećaja dužnosti da vas moraju nadmašiti ili na neki način biti bolji od vas. U vašem se društvu osjećaju ugodno jer im vi ne predstavljate prijetnju u tom smislu, vi nemate od njih očekivanja da budu zabavni, da budu nešto što nikada ne mogu biti. Kakvo olakšanje. Kakvog ogromnog tereta rješavate sebe i sve oko sebe. Život postaje lakoća sama i kreće se kroz vas slobodno bez otpora, onakav kakav jest, prirodan, zdrav, miran, radostan!

 

Kad shvatite da je strah od uskraćivanja Ljubavi na individualnoj razini glavni uzročnik svih patnji u ljudskom životu, kad jasno sagledate sve to skupa, odjednom se u vama otvara jedan prostor razumijevanja, prostor shvaćanja zbog kojeg postajete širi od svoje osobnosti, od svojeg ega. Tada shvaćate da je sve ono što na površini djeluje zamršeno, nerazumljivo i komplicirano i što uzrokuje toliko kaosa i ludila posvuda oko nas, u svojoj suštini zapanjujuće jednostavno. Jedna spontana mudrost je već prirodno tu koja shvaća samu narav te igre.

Tada tek možete jasno razumjeti što doista leži u pozadini igara moći i zašto je situacija u svijetu takva kakva jest, odakle sva ta silna potreba za kontrolom, dominacijom, represijom, zašto ima toliko neravnopravnosti, zašto vlada toliki nesrazmjer između bogatih i siromašnih, između povlaštenih i potlačenih, zašto su odnosi među ljudima toliko neprirodni i hladni, zašto ljudi na utjecajnim pozicijama neprestano očajnički teže imati još više i više, biti još utjecajniji, još ugledniji i u tom procesu prigrabiti čim više bogatstva isključivo za sebe a na račun i štetu drugih bez ikakvog obzira ili suosjećanja. Na površini se čini da oni to sve rade kako bi postali bogati i kako bi im život u materijalnom smislu bio lakši i kako se ne bi morali brinuti o svom opstanku. Naravno, to je samo djelomice točno, to u početku i na površini tako djeluje, međutim, dublja je priča da se, jednom kad zadovolje i osiguraju svoje osnovne materijalne potrebe, oni na tome ne zaustavljaju, shvaćajući da im bogatstvo samo po sebi nije uspjelo dati ono konačno ispunjenje i zadovoljstvo, da su još uvijek nemirni i da osjećaju duboku prazninu u sebi, zbog čega se u njima javlja potreba za nečim što ni sami ne razumiju, i vođeni tom prazninom zaključuju da mora biti nečeg većeg i dubljeg što mogu dobiti od života, zbog čega se javlja glad za onim što daje trajni osjećaj zadovoljstva i ushićenja. Vjerujući da se TO za čime čeznu nalazi izvan njih samih, nastavljaju svoju potragu u svijetu. Zbog toga, oni daljnjim prikupljanjem bogatstva zapravo kupuju moć, jer jednostavno sami po sebi osjećaju kroničan nedostatak te iste moći! A dublji razlog zbog kojeg teže moći je taj što im ona daje kontrolu. Više moći automatski podrazumijeva više kontrole. E sad, zašto svi žele kontrolu? U čemu je tolika tajna i privlačna moć kontrole? Jer vjeruju da će im osiguravanje kontrole pružiti ono za čim svi tragaju i što im najviše od svega nedostaje – bezuvjetno i apsolutno prihvaćanje i odobravanje.

Potreba za dominacijom i nametanjem volje drugima otkriva duboki nedostatak i uskraćivanje ljubavi u djetinjstvu koji se manifestira preko potrebe za potvrđivanjem, da se bude poštovan, potrebe da se uvijek bude u pravu, da se uvijek bude najbolji u svemu. To je čista reakcija povrijeđenog djeteta koje sada želi nadoknaditi sve te godine uskraćene ljubavi preko apsolutne poslušnosti i bezuvjetnog nametanja svoje volje! Upravo je to razlog zbog kojeg se na pozicijama moći i autoriteta obično nalaze hladni, kruti i okorjeli ljudi. Upravo su oni ti koji su najviše odsječeni od ljubavi u sebi i stoga ju žele pridobiti silom, nastoje premostiti taj jaz kompenzirajući, koristeći te pozicije moći kao sredstva za ostvarivanje te konačne potrebe i nezajažljive čežnje duboko unutar njih – da budu voljeni, prihvaćeni! Nasilno nametanje vlastite volje je u suštini maskirani poziv za Ljubavlju! Oni nastoje preko moći dobiti ljubav ali ne shvaćaju da je to nemoguće. Ljubav se ne dobiva silom, ona mora biti slobodno dana i primljena. Ljubav se ne može prisiliti, i nemoguće ju je kontrolirati. Ljubav je sloboda. Zbog toga moć ne vodi do ljubavi i nikada ju ne može pružiti. Jer, moć je u pravilu uvijek nadmoć – moć nad nekim drugim, a to je temeljna zabluda. Jer, jednota nije moćnija od jednote. Ona je jedno! Samo izdvojeni dio koji je nesvjestan jednote može pomisliti da je veći i bolji od nje.
Potreba za kontrolom proizlazi iz straha od slobode! Svatko tko ima potrebu manipulirati i kontrolirati nekoga ili nešto je zapravo duboko prestrašen da će se bez kontrole stvari odvijati na drugačiji način od onoga za koji on vjeruje da će mu osigurati sreću i da će mu samim time biti uskraćeno to ispunjenje za kojim čezne. Onaj koji nastoji kontrolirati nekoga ili nešto je uplašen da bi ga nepredvidivost slobode u svojoj spontanosti mogla dovesti u situaciju u kojoj njegove želje neće biti ostvarene ili u kojoj će biti povrijeđen, odnosno, biti uskraćen za ljubav, pa čini sve kako bi spriječio moguću povrijeđenost i zaštitio se od eventualne boli koja bi mogla proizaći iz toga!

Razlog zbog kojeg ego teži apsolutnoj dominaciji nad svim aspektima bivanja i života je upravo taj što je u svojoj suštini svjestan da je on samo produkt, instrument bivanja, ali da sam po sebi nema istinsku snagu, nema stvarnost neovisnu od bivanja, da on nije uzročnik i konačni činitelj i da će jednom morati predati svu svoju moć natrag bivanju, zbog čega osjeća revolt, i u želji da ovjekovječi svoj lik i tako postigne besmrtnost, nastoji cjelokupni život i bivanje podčiniti ostvarivanju tog cilja. Upravo zbog tog osjećaja manje vrijednosti on neprestano mora imati nekoga nad kime će demonstrirati svoju nadmoć i nekoga s kime će se uspoređivati. On je zapravo taj “Sotona” koji vječno opsjeda i tjera biće prema budućnosti, činjenju i postizanju, koji nikada nije miran i sretan u trenutku, jer u nedostatku činjenja, u nedostatku postizanja on kao takav nestaje i utapa se u bivanju, gubi svoj identitet a samim time i svoju važnost. A to je nešto što si ego nikako ne smije dopustiti pa zbog toga uvijek mora imati neku svrhu, mora se na neki način uvijek iznova potvrđivati, mora neprestano dokazivati svoju vrijednost ostvarujući neki budući cilj ili prihvaćajući uvijek nove izazove koji će ga uzveličati, jer, bez cilja nema svrhe, a bivanje, čini se, nema druge svrhe osim sebe same. Ono je dovoljno samo sebi i samim time tu nema mjesta egu. Tek nešto dublje od našeg uma shvaća i osjeća tu ljepotu bivanja. To je u suštini razlog zbog kojeg se mnogi od nas ne osjećaju ugodno u dužim periodima tišine i mirnoće, jer tada naš um osjeća tjeskobu, osjeća se ugroženim i stjeranim u kut, jer nakon što iscrpi svu svoju zalihu misli, odjednom ostaje suočen s onime što je vječno i jedino stvarno, s bićem, s bivanjem, a to bivanje nije osobno, njime se ne može ostvariti nikakav profit, nikakva osobna korist, ono je potpuno neupotrebljivo umu, ono jednostavno jest, uvijek prisutno, prevladavajuće, univerzalno, svima dostupno.

Upravo je u tom strahu od bivanja stvoren koncept osvetoljubivog i povrijeđenog Boga kao očajnički pokušaj tih uplašenih i povrijeđenih umova da suzbiju i obuzdaju tu golemu slobodu od koje osjećaju takvu prijetnju. Bolesni um uvijek nastoji zaposjesti čisto biće i podčiniti ga svojim interesima jer je ljubomoran na njegovu čistoću, jer ga ne može posjedovati! A kako drugačije postići da se ono što je neukrotivo i slobodno po svojoj prirodi osjeća inferiornije nego tako da ga se kroz varku uvjeri da je ono nešto što nije, oduzimajući mu i skrivajući znanje o njegovoj vlastitoj prirodi. Kontrola je moguća jedino kroz neznanje. Jedino kroz lukavost. Upravo je zato stvoren koncept Boga koji nas stalno promatra i koji samo čeka prvu priliku da se ogriješimo o jednu od “njegovih” nebrojenih zapovijedi, da bi na nas mogao svaliti svu silu svoje “pravedničke krivnje” i putem prijetnje od svoje “strašne odmazde” učiniti nas pokornima i poslušnima kroz strah. Prihvaćanjem tog koncepta u naš vlastiti um, mi smo prihvatili život u neprestanom osjećaju krivice za to što postojimo, odakle je i rođen osjećaj manje vrijednosti. Kao posljedicu prihvaćanja nametnute krivnje, počeli smo potiskivati svoje prirodno biće, svoju suštinu i podređivati ju umu, strahu. Međutim, zbog činjenice da je krivnja neprirodna našem biću i da naše biće zapravo po svojoj prirodi ne može razumijeti zbog čega bismo uopće mogli ili morali biti krivi, unutar nas se stvara sukob i razdor. Rastrgani smo između uma s jedne i prirode svog bića s druge strane. Odluka donesena na temelju straha da potisnemo svoje prirodno biće i postupimo suprotno njegovoj prirodi stvara ogroman pritisak koji se manifestira kao frustracija i bijes zbog kojeg su naš svijet i životi puni patnje i nasilja. Tako da, u suštini, strah rađa strah i stvara ropstvo, dok ljubav rađa mir i daje slobodu. Cijela priča oko dominacije je ta da onaj koji teži izraziti svoju nadmoć nasuprot sebe mora uvijek imati nekoga tko će se osjećati inferiorno, podređeno i manje vrijedno. Svaki sadist uživa i uspijeva jedino ako uspije navesti onog drugog da se osjeća kao žrtva i da pati. Ako mu uspije nametnuti krivnju. Bez patnje potlačenog gubi se draž potlačivanja!Upravo zato su religije izmislile savršeni alat manipulacije – grijeh, jer preko prihvaćanja grijeha mi dalje sami sebi kroz život namećemo krivicu i autocenzuriramo se. Jer, dok se osjećamo grešnima, uvijek smo inferiorni, nikada ne možemo biti opušteni, prirodni i radosni, uvijek moramo biti na oprezu od osude drugih koji bi nas mogli optužiti da nismo dovoljno pristojni i moralni, ali i pred samima sobom, da ne bismo “izdali” nametnute nam i nedosezive moralno-političke ideale koji su neprirodni i idu protiv samog života. Samim time, mi smo vječno pokorni i podčinjeni. Sve je to bolesna igra moći koja proizlazi iz osjećaja nedostatka iste te moći u onome koji ju pokušava nametnuti i potvrditi. Onaj koji želi tlačiti drugoga osjeća duboku povrijeđenost i tlačenje je pokušaj osvećivanja za nanešenu bol koju je sam doživio.Potreba da se kazni postaje opsesija preko koje bolesni um traži olakšanje svoje vlastite povrijeđenosti. Kad ne bi bilo kazne i nametanja krivnje, nikada ne bi bilo laganja. Laž je izravna i isključiva posljedica straha od kažnjavanja za izgovorenu istinu. Laž koja se inače pripisuje ljudskoj prirodi nikada ne bi postojala u zdravoj okolini u kojoj ne postoji potreba za kažnjavanjem i nametanjem krivnje. Tako da je Bog većine svjetskih religija stvoren na sliku i priliku upravo takvih bolesnih umova koji preko nametanja krivnje pod uzdama nastoje držati Život koji je neograničen i slobodan.

Taj je osjećaj krivnje posebno snažno usmjeren protiv naše seksualne energije, zato što je ona energija samog Života. Njezinim potiskivanjem i okaljavanjem krivicom ona postaje negativna, osakaćena i razorna energija koja se koristi u svrhu potvrđivanja nadmoći ega nad drugima i ostvarivanju dominacije. Upravo je zbog toga seks toliko usko povezan sa egom i razlog zašto mu je toliko privlačan. Jer on mu imponira i služi njegovom vlastitom veličanju. (Možda ste primijetili da svi veliki egoisti i egomani teže biti veliki jebači?! :D A oni koji u tome ne uspiju osjećaju duboku povrijeđenost i frustraciju.) Upravo iz tog razloga, seks često postaje alat osvete odbačenog ega. S obzirom da se ne može izraziti na prirodan način, slobodno, seksualna energija postaje sputana, devijantna, neprirodna, ružna, gdje se zajedno s njom oslobađa sva potisnuta povrijeđenost i nametnuti osjećaj manje vrijednosti. Ona se koristi sebično, s namjerom da se prvenstveno zadovolji vlastita požuda, bez bilo kakvog obzira i iskazivanja onog temeljnog poštovanja prema drugom živom biću. Muškarci koji nastoje dominirati nad ženama osjećaju dubok strah od inferiornosti i nemogućnosti zadovoljenja žene, što je primarni razlog zbog kojeg dolazi do podčinjavanja žena u gotovo svim segmentima života i marginalizacije njihove uloge u društvu.

Jer, ego se zapravo boji ženske energije koja je prepuštajuća, koja se daje, koja prihvaća, koja je blaga, koja je razumijevanje i koja daje život. Ista je stvar i u obrnutom slučaju, žene preko dominacije nad muškarcima žele osvetu za to podčinjavanje. To se manifestira posebno u poslovnom svijetu u kojem žene koje su došle na pozicije moći pokušavaju dokazati da su jednake ili čak i superiornije od muškaraca. Sam seksualni čin i energija povezana s njim više ne služe u svrhu sjedinjavanja, iskrene razmjene energija i stvaranja novog života nego razaranja. Ona postaje destruktivna, ugnjetavalačka sila koja je nastala iz i potvrđuje bolesno stanje našeg uma. Ako je seks prljav ili neprirodan, onda je to samo zato što je naš vlastiti um prljav i neprirodan. Naš um je onaj koji nas navodi da dijelimo sastavne i suštinski neodvojive dijelove cjeline kao odvojene. Pod njegovim diktatom, mi smo stvorili uvjerenje da je jedan dio života svet a drugi dio grešan ili sramotan. Kao što Osho to odlično primjećuje u tekstu pod nazivom:“Tantra-spiritualnost-seks” koji vam toplo preporučam da pročitate u cijelosti:”Zapadna psihologija je došla do zaključka da je osnovna ljudska bolest negdje oko seksa, osnovni ljudski duševni poremećaj je seksualno orijentiran. Zato, ako se ta seksualna orijentacija ne riješi, čovjek ne može biti prirodan, normalan. Čovjeku je pošlo loše samo zbog odnosa prema seksu. Nikakav odnos nije potreban – samo ste onda prirodni. Kakav odnos imate prema očima? Da li su one zle ili božanstvene? Da li ste za svoje oči ili protiv njih? Nema odnosa! Zato su vam oči normalne. Prihvatite neko stanovište, pomislite da su oči zle i tada će sagledavanje postati teško. Tada će sagledavanje zadobiti isti problematični oblik koji je zadobio i seks. Onda ćete željeti gledati. Željeti ćete, žudjeti ćete gledati. Ali, dok gledate, osjetiti ćete krivicu: kad god budete gledali osjetiti ćete krivicu. Uradili ste nešto loše, zgriješili ste. Željeli biste ubiti samo sredstvo gledanja: željeli biste uništiti svoje oči. I što više želite da ih uništite, postajati ćete više usredotočeni na oči. Onda ćete se početi ponašati apsurdno: sve više i više ćete voljeti gledanje, a istovremeno ćete osjećati sve veću krivicu. Isto se desilo i sa seksualnim centrom.”

Osim što je nametnuta bolesna i iracionalna krivnja od seksualnosti, seks je postao neprirodan i zbog vječno prisutnog straha od neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti zbog čega se koristi “zaštita”. Opet strah! Zbog tog straha, radost i ekstaza koju seks prirodno pruža postaje neželjena i samim time joj se ne može u potpunosti predati, slobodno i prirodno. A ako ne možemo prihvatiti seks prirodno, ne možemo prihvatiti ni život onakav kakav jest u njegovoj cjelovitosti, zdravo, slobodno, potpuno. Strah od neželjene trudnoće je zapravo na jednoj dubljoj razini strah od samog života. A razlog zbog kojeg se javlja taj strah od začimanja novog života je taj što se javlja nesigurnost da nećemo biti u stanju osigurati uvjete za razvoj tog istog života jer je svijet uma i ega svijet u kojem je nametnuta ideja neprirodne oskudice i neimaštine. Svijet uma i ega je svijet usmjeren protiv života, svijet u kojem je novi život nepoželjan.
UPRAVO JE STOGA OD PRESUDNE VAŽNOSTI DA NAJPRIJE OZDRAVIMO SVOJ VLASTITI UM. Jedino tako je moguće ozdraviti svijet u kojem živimo – da sami budemo zdravi!
A da bismo mogli ozdraviti, od temeljne je važnosti razviti zdrav odnos prema svojoj seksualnosti i prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo bez srama ili krivice. To također podrazumijeva da ujedinimo u samima sebi svoju žensku i mušku energiju, to znači doći u stanje jasnoće u kojoj shvaćate da ste prije svega biće, a tek onda muškarac ili žena. To znači koristiti najbolje od jednog i drugog aspekta, bez priklanjanja jednom a zaziranja od drugog. To znači prepustiti se svojim osjećajima i kretati se za svojom intuicijom, dok s druge strane pak ne oklijevamo koristiti zdrav razum kad treba donijeti praktične odluke i obaviti svakodnevne poslove. Biti uravnotežen znači biti prirodan.

Treba uistinu zaroniti duboko u sebe i u toj mirnoći bivanja doprijeti do mjesta u kojem nema podjela i suprotnosti. Jedino tu možemo osloboditi sebe okova nametnute krivnje bolesnog uma. SVE DOK NAŠA DJELA NE UZROKUJU PATNJU I BOL DRUGIM ŽIVIM BIĆIMA, DOK U NAMA NE POSTOJI NAMJERA ZA POVRJEĐIVANJEM, NEMA RAZLOGA DA OSJEĆAMO BILO KAKVU KRIVNJU U VEZI BILO ČEGA. Vodite se vašom savješću. Neka ona bude jedino mjerilo ispravnosti vaših djela i postupaka u životu. Ona će vam trenutačno i bez dvojbe pokazati što je u skladu s vašim bićem, što je prirodno, a što nije. Osjetit ćete to u svom srcu. Sve što je prirodno, što vaše cijelo biće osjeća u svakoj svojoj stanici da je zdravo i prirodno je upravo takvo i nikada ne može biti drugačije! Vjerujte i vodite se isključivo tim glasom unutar vas samih. Bez sputavanja, bez sumnji i bez razmišljanja. Nemojte sputavati sami sebe u ničemu što je prirodno, prepustite se životu, potpuno, slobodno, neka sve teče. Jer, život ne poznaje oskudicu kakva je neprirodno stvorena i nametnuta našem društvu, on jednostavno buja obiljem, ljepotom, dobrotom i razvija se u svakom pogledu, neobuzdano, slobodno, nemoguće ga je ograničiti, sputati, zauzdati. On ima svoje vlastite zakonitosti koje ne poznaju zabrane, odredbe, propise, kulturu, društvene konvencije, što je pristojno a što nepristojno. Ne poznaje strah! Ništa ga ne može zatomiti, um ga ne može posjedovati ni podčiniti sebi, koliko god se trudio.

Biti slobodan znači ozdraviti od bolesti vlastitog ega, biti u svom srcu slobodan od osude, okrivljavanja, zamjeranja, zavisti, neprijateljstva, pohlepe, ponosa, prkosa i nametnute krivice… Svaka druga sloboda je uvjetna, jer ovisi o nečemu, jedino unutarnja sloboda je ona koja donosi mir i koja ne može ni na koji način biti oduzeta. Također, oslobodite se preuzimanja svake nametnute kolektivne odgovornosti za bolesno stanje svijeta prouzročeno od strane bolesnog uma i potrebe da na materijalnoj razini mijenjate nešto u tom smjeru. Jer problem u pozadini svih manifestiranih bolesti kao što su glad, siromaštvo, neimaština, nasilje, represija, kontrola, nije materijalne prirode, nego mentalne i duhovne. Mi ne možemo biti odgovorni za bolesti koje netko drugi čini vođen diktatom sebičnog i slijepog uma. Jednostavno, budite svjesni svega toga, budite svjesni kako je ustrojen svijet uma, odnosno sustav, ali ne pridavajte tome preveliku pažnju, vi budite prirodni, živite svoj život potpuno sada, sigurni da u svakom trenutku radite najbolje što možete u okviru vlastitih mogućnosti i da je to samo po sebi dovoljno. Ostalo nije vaša briga.
Jednom kad ozdravimo od te groznice našeg vlastitog ega, mi napuštamo svaku ideju o moći. Moć i nemoć postaju potpuno iluzorne i besmislene jer one su produkti ega. Vi kao biće shvaćate da jeste to što jeste i da nema razloga da budete bilo što drugo, pa samim time ne dotičete niti moć niti nemoć. Vi ste potpuno izvan toga, u miru sa svime oko sebe.
Jednom kad to tako jasno sagledate, u vama se javlja shvaćanje i razumijevanje zbog kojeg više nemate potrebu osuđivati ili okrivljavati druge ljude za bilo što, nego jednostavno shvaćate da su svi oni, (a posljedično i mi), potpali pod masovni utjecaj temeljne iluzije – iluzije odvojenosti. Iluzije koja ih valja protiv njihove vlastite volje i da su oni sami, premda prividno upravljaju drugima ispod sebe, i sami tek lutke na koncu mnogo većih, dubljih energija i strasti koje ni sami ne razumiju i nad kojima nemaju kontrolu. Oni su svi zatvorenici svojih vlastitih umova.

Kao što je to Vesna Parun savršeno sažela u jednoj rečenici: “Bez Ljubavi, tijelo je tamnica u kojoj duša ispašta svoje prisustvo!” Kako duboka i moćna istina.
Posvijestiti korijenske uzroke zbog kojih se stvari oko nas događaju na način na koji se događaju od presudne je važnosti za dublje razumijevanje koje dovodi do jasnoće. Jer, vidjeti da je stanje u kojem se čovječanstvo nalazi posljedica bolesti uma znači shvatiti da osuda kojoj pribjegavamo nije rješenje. Revolt nije rješenje, nasilje nije rješenje. Jer oni svi vode dublje u iluziju, dublje u podjelu. Nerazumijevanje rađa strah, strah rađa osudu, a osuda opravdava nasilje. Stoga, jedino rješenje koje je u mogućnosti nešto istinski iscijeliti je suosjećanje. Jedino suosjećanje može razumjeti i shvatiti, prigrliti i spojiti ono naizgled nespojivo, jer ono je izraz te Univerzalne Ljubavi u kojoj ne postoje podjele. Suosjećanje je ta toplina koja rastapa krute hladne granice između “nas” i “njih”, između “crnih” i “bijelih”, između “kršćana” i “muslimana”, između “lijevih” i “desnih”, između “bogatih” i “siromašnih” i u svima vidi JEDNO.

Prirodnost nas liječi od zablude da smo mi bolji od nekoga drugoga, da smo nadmoćni i otvara nam oči za istinu da su svi “drugi” zapravo izdanci tog istog Života, da je Život jedan jedini posvuda a njegovi oblici raznoliki i beskonačni poput zraka koji u različitim područjima i podnebljima poprima specifična obilježja ali je u suštini to sve jedan te isti zrak. Da je ona ista esencija Ljubavi koja svijetli u nama prisutna i u svakom drugom živom biću. Da smo svi braća i sestre po duhu. Kad smo svjesni svoje istinske prirode, mi jasno prepoznajemo sebe u očima drugih i tada razumijemo da je nanošenje povrede bilo kome drugome zapravo povrjeđivanje nas samih. Sama ta spoznaja nas onesposobljava za nasilje i usmjerava prema suradnji, prema pomaganju, prema dobroti i istini našeg bića – prema Ljubavi.

VIDEO – Gangaji – Untouched By Any Power

http://www.youtube.com/watch?v=jahfdbSOPKM

VIDEO – Jason Mraz, I Take the Music w/ Mona, Merritt & Chaska (feat. Bus

http://www.youtube.com/watch?v=qD2TYpL5fps

 

source: http://vesnamihajlovicblog.wordpress.com/2014/03/20/strah-od-uskracivanja-ljubavi-i-i-ii-dio-ozdraviti-od-iluzije-nadmoci-i-odvojenosti/

Unutrašnja lepota-šta je to i kako je postići?

Unutrašnja lepota-šta je to i kako je postići?

Neki kažu da je Fejsbuk gubljenje vremena. Ja mislim da je Fejsbuk kao i svako drugo sredstvo, može da se upotrebi ili zloupotrebi. Možete da gubite vreme na njemu, a možete i dobijete mnogo inspiracije i ideja. Zavisi od toga kako mu pristupate i koga birate za Fejsbuk prijatelje. Moj news feed vrvi od topline, mudrosti i inspiracije. Zato što sam tako izabrala (hide from news feed je divna opcija za one koji mnogo "mrače"). I svaki put kad svratim na Fejsbuk naiđem na nešto što mi izmami osmeh, navede na razmišljanje ili na bilo koji drugi način obogati moj dan.

Danas je jedna moja draga i pametna fb drugarica postavila odlično pitanje:

"Kako izgleda neko ko ima tzv. unutrašnju lepotu? Koje osobine ima?"

                                                                              

Nije mi poznata neka opšteprihvaćena definicija unutrašnje lepote. Za mene je  neko ko ima unutrašnju lepotu osoba koja je dobronamerna, emocionalno topla i koja ume da voli, sebe i druge. Neko ko je u skladu sa sobom, ko dozvoljava sebi da bude to što jeste i živi svoj život na najbolji mogući način.

Ni za spoljašnju lepotu ne postoje objektivni i univerzalni kriterijumi

Kopkalo me ovo pitanje, pa sam ga postavila na stranicu Emocionalna inteligencija, i dobila neka zanimljiva i inspirativna razmišljanja:

• takva osoba sigurno poseduje unutrašnji mir, optimizam, empatiju i lepu reč za svakoga,
• da vidi lepotu, tamo gde je na prvi pogled nema...razume nerazumljivo...da voli bezuslovno...prepoznaje i diše istinu...živi i pušta druge da žive...postojanje bez predumišljaja sa punom odgovornošću za svoje biće,
• da izgleda tako da kada je pogledate i kada progovori odmah privuče vašu pažnju svojoj smirenošću, pozitivnošću, ljubavlju koja zrači iz svake izrečene reči i upućenog pogleda,
• treba da bude vedra, puna razumevanja. Širokih pogleda, tolerantna, da voli ljude bezuslovno...puno toga čini da neko bude lep iznutra,
• šarm, strpljenje, mir u duši, saosećanje za druge i bližnje...jednostavnost...,
• unutrašnja ljepota se vidi u očima i osmjehu,
• takve osobe posjeduju optimizam, smirenost, plemenitost, iskren osmijeh i oči koje zrače iskrenošću i ljubavlju,
• ima mirne i nasmejane oči i pogled koji ne beži od sagovornika,
• dobrota i ume da voli zrelo, da daje, zdrava psiha, vera u sebe i ljude, nada...

Ovo su neki od odgovora. Slobodno u komentarima dodajte svoja razmišljanja i ideje :)

Moja pitanja za vas su sledeća:

• da li za sebe po ovim, ili nekim vašim kriterijumima, smatrate osobom koja ima unutrašnju lepotu?
• kojim postupcima može da se razvija i neguje unutrašnja lepota?
• ko su osobe u vašem okruženju koje smatrate lepim iznutra? I da li im to govorite? 

source: http://emocionalnainteligencija.blogspot.com/2013/06/unutrasnja-lepota-sta-je-to-i-kako-je.html

Od koga zavisi kvalitet mog života?

Od koga zavisi kvalitet mog života?

Neko će reći da kvalitet života zavisi od kvaliteta koje imamo. Što smo pametniji, lepši, talentovaniji, sposobniji, bolji... imaćemo bolji život.

Neko će reći da to zavisi od države u kojoj smo rođeni i porodice u kojoj smo odgajani. Što je država bogatija i bolje uređena, biće nam bolje. Što nas je porodica bolje pripremila za život i što više nasledstva nam dala-živećemo bolje.

Postoje oni koji tvrde da kvalitet života zavisi od napora koje ulažemo da ga učinimo takvim-kvalitetnim i vrednim življenja. 

A ima i onih koji kažu, i imaju mnogo dokaza za tu svoju tvrdnju, da to kakav život živimo ni na koji način ne zavisi od nas- šta god da radimo ili ne radimo, bili dobri ili loši, sve je unapred predodređeno. Sudbinom, višom silom, politikom, interesima elite iz senke...

Ko je u pravu? Od čega zavisi kvalitet nečijeg života?

Ako znamo da naša uverenja o sebi, drugima i svetu koji nas okružuje imaju veliki uticaj na to kako ćemo opažati događaje i na koji način ćemo ih tumačiti, možemo da kažemo da sve  gore navedene tvrdnje mogu da budu tačne. Svi mi se ponašamo u skladu sa svojim uverenjima i na taj način kreiramo situacije u kojima ih potvrđujemo.

Neko ko veruje da nema uticaja na događanja u svom životu neće preduzimati ništa, situacije će mu se "događati" a on će im se pasivno prepuštati. I vremenom će nakupiti dovoljno "dokaza" iz ličnog iskustva da je to "jednostavo tako". Neko se rodio pod srećnom zvezdom a neko nije.

Neko drugi, ko veruje da bar u nekoj meri ima mogućnost da utiče na svoj život, činiće sve što je u njegovoj moći da svoj život proživi na najbolji mogući način.

                                                                             

Uverenja o tome da li imamo ili nemamo uticaj na događaje u svom životu su deo slike o sebi i stručno su nazvana lokus kontrole. U mnogobrojnim istraživanjima utvrđeno je da se prema ovoj karakteristici ljudi mogu svrstati u dve kategorije:

-ljudi sa spoljašnjim lokusom kontrole veruju da imaju malo ili nimalo uticaja na događanja u svom životu, veruju da ne mogu da promene ništa, veruju da spoljašnje sile i drugi ljudi imaju veći uticaj od njih samih,

-ljudi sa unutrašnjim lokusom kontrole veruju da u značajnoj meri mogu da utiču na događaje u svom životu, veruju da mogu mnogo toga da promene, veruju da mnogo toga zavisi od njih, od njihovih aktivnosti i angažovanja.

I jedni i drugi mogu da vam nabroje mnoštvo primera zašto su baš oni u pravu. Mnoštvo primera da "se ne može ništa učiniti" i mnoštvo primera da "možemo mnogo toga da učinimo za sebe".

Kada kažemo sebi "Sigurno postoji nešto što ja sada mogu da učinim za sebe. Šta bi to moglo da bude? Kako mogu da utičem na ovu situaciju? Kako mogu da je poboljšam?" mi pokrećemo sebe na aktivnost, tragamo za rešenjima i pre ili kasnije ih pronalazimo.

Kasnije, kada se ponovo nađemo u situaciji koja nam ne odgovara, u svom iskustvu imamo to da naša aktivnost i zalaganje imaju smisla, da možemo da učinimo nešto za sebe. I to nam daje volju, motiv i energiju da nastavimo.

Kada kažemo sebi "Ne vredi, ja ne mogu ništa da učinim." mi stavljamo sebe u pasivnu poziciju i mirimo se sa sudbinom.

Istina je da niko ne može da utiče na sve događaje u svom životu i da nije baš sve u našoj moći. Ali istina je i da mnogo toga jeste u našoj moći.

Uvek postoji bar nešto što možemo da učinimo za sebe, da bar u nekoj meri poboljšamo svoju trenutnu situaciju.

Možda ne možemo da utičemo da to da li ćemo zadržati posao ili ne, ali možemo da utičemo na dalje aktivnosti. Neko će plakati nad svojom sudbinom, a neko će uporno i istrajno tražiti novi posao. Neko će uporno konkurisati na razne oglase, a neko će pronaći način da se samozaposli.

Bolest je nešto što može svakom da se dogodi. Neko će se prepustiti toku bolesti i verovati da ništa ne može da učini. Možda će samo piti lekove koje mu je lekar prepisao a možda čak ni to.

Neko drugi će tražiti sve moguće načine da ozdravi. Raspitivati se, čitati, primenjivati sve što je u njegovoj moći da popravi svoje zdravstveno stanje.

Kako promeniti lokus kontrole?

Prvo, važno je da utvrdimo da li je naš lokus kontrole unutrašnji ili spoljašnji. Ako je unutrašnji nema potrebe za promenom.

Ako je vaš lokus kontrole spoljašnji, a želite da ga promenite, verujete da možda ipak može drugačije da se živi, učinili ste već prvi korak.

Dalje sledi preispitivanje. Šta je to što ipak mogu da uradim? Zatim aktivnost. Učenje kroz greške i promašaje. Kroz mnogo malih, svakodnevnih aktivnosti i postavljanje kratkoročnih i realnih ciljeva vremenom ćete nakupiti dovoljno "dokaza" da imate uticaja na svoj život, a to će vam opet dati energiju da nastavite.

Isto važi i za vas koji sebe vidite negde između. Nije baš da verujete da nemate nikakvog uticaja na svoj život, ali ne verujete u potpunosti da možete više. Ako želite da povećate svoj osećaj lične moći kreirajte što je moguće više situacija u kojim ćete biti aktivni i dovoditi do promena i uspeha, ma koliko mali bili.

Veliki uspeh je retko posledica jednog poteza. Mnogo češće je sačinjen od malih uspeha i neuspeha iz kojih smo učili.

Teškoća u samostalnoj promeni lokusa kontrole potiče iz same njegove prirode. Uverenje da ne možemo ništa da učinimo nas samim svojim postojanjem sabotira i oduzima energiju i ideje za aktivnosti. U opasnosti smo da nakon prvog neuspeha odustanemo i samo se još više učvrstimo u uverenju da nemamo uticaja na svoj život.

Zato pomoć drugih ljudi, razgovori sa prijateljima, posmatranje i druženje sa ljudima koji su aktivni, rad sa stručnjakom, mogu mnogo da pomognu i inspirišu na promenu. 

Za bilo kakvu promenu u ličnosti, pa i ovu, potrebno je vreme (ne pasivno vreme ispunjeno čekanjem, nego aktivno vreme ispunjeno aktivnostima), istrajnost, strpljenje i poverenje da je promena moguća i vredna postizanja. 

Postavljanje pitanja i "razgibavanje" mozga pomaže.

Zapišite neku situaciju iz vašeg života koju želite da promenite.

Zapišite poboljšanje koje želite da postignete.

Zapitajte se "Šta je to što ja mogu da učinim u ovoj situaciji?"

I pišite sve, baš sve što vam padne na pamet. Neke ideje će se pokazati kao neupotrebljive, ali čak i tada su korisne kao vežba za mozak, podsticanje kreativnosti i oslobađanje svojih potencijala.

A često se događa da tokom ove vežbe nekom "padne na pamet" mnogo dobrih i realističnih ideja.

 

source: http://emocionalnainteligencija.blogspot.com/2012/11/od-koga-zavisi-kvalitet-mog-zivota.html

Najveći gest ljubavi!

Najveći gest ljubavi!

Ima jedna lepa priča o tome kako je jedan dečak pitao svog oca koliko zarađuje na sat. Otac mu je rekao 50 $. Tada ga je sin pitao da li može da mu pozajmi 25$, na šta se otac naljutio i rekao da ga ostavi na miru. Tek što je došao s posla, umoran, i sad ga još sin gnjavi. Nakon nekog vremena se malo smirio, otišao kod sina i dao mu 25$. Sin je ispod jastuka izvadio zgužvane novčanice, na šta se otac ponovo naljutio. Zašto traži novac kad već ima? On toliko radi a sin bi da kupuje gluposti!
Sin mu je rekao: "Tata, nemoj da se ljutiš. Tražio sam novac zato što nisam imao dovoljno. Sada imam. Evo ti 50 $, dođi sutra sat vremena ranije, da večeramo zajedno."

Druga priča  govori o tome kako je jedan sada već star čovek na tavanu našao dnevnik svog sina, u kom je dečak opisivao najlepši dan u svom životu. Bio je to dan kada su njih dvojica prvi put otišli na pecanje. Pogledao je svoj dnevnik, i video da je tog istog dana on zapisao "Protraćio sam današnji dan. Nisam obavio nijedan poslovni poziv i nisam zaradio ništa."

                                                                             

Vreme je nešto što nam je svima dodeljeno u jednakoj meri. Svačiji dan traje 24h. Ni minut manje, ni minut više. Razlikujemo se po tome kako ga koristimo i raspoređujemo. Neki su vešti u tome a neki baš i nisu.
Postoje različiti načini pokazivanja ljubavi, i otac iz priče koji mnogo radi verovatno svoju ljubav za sina pokazuje tako- što želi da zaradi što više novca i omogući mu što je moguće bolje uslove za život.

Problem je u tome što dečak iz toga zaključuje "Nemaš vremena za mene, nisam ti važan, ne voliš me."
Lepo je kada drugima kupujemo poklone i kada drugi nama kupuju poklone, ali to nije dovoljno. Nijedan odnos ne može da se zasniva na materijalnim vrednostima.

Da bismo gradili odnos bilo koje vrste, potrebno je da izdvojimo vreme za ljude do kojih nam je stalo. Potrebno je da provodimo vreme s njima, da obraćamo pažnju na njih. Da ih ne samo gledamo, nego i vidimo. Da ih ne samo slušamo, nego i čujemo.

Mnoga deca su odrasla sa osećanjem nevoljenosti, iako su ih roditelji beskrajno voleli. Toliko su ih voleli da su radili više poslova, samo da bi zaradili više novca, da svojoj deci omoguće što bolje uslove za život.
A onda, preko noći, pred sobom vide nepoznatu odraslu osobu, koja im zamera sve i svašta. Koja je ljuta na njih. Koja im govori da je uopšte ne poznaju.

Mnogo je i ljubavnih veza i brakova koji se prekidaju iako je bilo ljubavi među njima. Muškarci su jurili na sve strane da zarade što više, da pokažu kako su sposobni i uspešni, kako bi njihove drage bile ponosne na njih. Žene su takođe jurile na sve strane, radile, odgajale decu, kuvale, spremale kuću, ugađale svom muškarcu. I onda se posle nekog vremena dva stranca koja su se nekada volela sretnu, oboje nezadovoljni, razočarani, sa osećajem da ništa od svega toga što su dali nije dovoljno.

I nije dovoljno. Da bi odnos funkcionisao i razvijao se, neophodno je zajedničko provođenje vremena, neophodni su razgovori, neophodne su zajedničke aktivnosti u kojim svi oni koji su uključeni uživaju.

"Ponekad su i najobičnije stvari posebne, jednostavno tako što ih radimo sa pravim ljudima."

Elizabet Grin

                                                                           

U poslu ne možete da budete uspešni ako ne ulažete dovoljno vremena i energije u vaše radne zadatke.
Zašto mislite da je to moguće u bliskim odnosima?

Možda ovo niste znali, možda ste mislili da će drugi znati da ih volite tako što radite neke stvari za njih. Zato što se odričete i žrtvujete da biste njima nešto dali. Sada znate da nije tako.

Vaš sin neće besneti zato što nema najbolje patike, ako ste s njim bili na pecanju. Besneće zbog novih patika zato što misli da je to dokaz njegove vrednosti. Zato što misli da nije vredan i zanimljiv. Otkud mu ta ideja? Pa njegov rođeni otac nikada nije izdvojio vreme samo za njega, samo da bude s njim, da čuje kako mu je u školi, da vidi njegov album sa sličicama super heroja.

Vaš partner vas neće manje voleti ako su u sudoperi tri tanjira i četiri čaše. Neće to primetiti dok ga gledate sa osmehom, srećni što je tu, pored vas. Biće besan i razočaran, osećaće se nevoljeno kada posle celog dana dezinfikovanja kuće nemate vremena i energije da ga saslušate. Toliko ste umorni da nemate snage ni da ga zagrlite. Ne, nije on nezahvalan, on je samo ljudsko biće kom treba pažnja i kom je potrebno vreme koje ste izdvojili samo za njega. Zato što vam je važan.

Kako u današnjoj hroničnoj nestašici vremena rešiti ovaj problem?
Tako što ćete planirati provođenje vremena sa vama dragim i bliskim osobama. Tako što ćete kada planirate svoj dan, nedelju, mesec...imati na umu i vaše bližnje i to da im je vaše vreme potrebno, da ste im potrebni vi.

Nedavno sam pročitala kako je jedan muškarac (koji mnogo radi i uspešan je u svom poslu) napisao da, iako su ih delile hiljade kilometara, njegova draga i on su sedeli svako pored svog računara i gledali isti film. I iako su bili fizički razdovojeni oni su bili blizu. Bliže nego neki koji su možda sedeli jedno pored drugog, svako u svojim mislima i sa svojim planovima.

Da li ćete zbog toga biti manje produktivni i uspešni? Ne, naprotiv. Bićete mirniji, zadovoljniji, ispunjeniji. Imaćete više energije, brže ćete izvršavati svoje obaveze. I imati više vremena i energije za sebe i svoje bližnje. I tako stvarate novi začarani krug, ovaj put prijatan, ispunjen trenucima bliskosti i ljubavi.

Program "Mala tajna za mnogo energije i zadovoljstva" može vam biti od koristi ako vam treba više energije za vas same i za vaše bližnje, i gest ljubavi za vas same. Izdvojite 10 minuta dnevno za sebe i počastite se dozom sreće i ljubavi!

Ovo je autorski tekst, ako želite da ga podelite sa čitaocima svog bloga, sajta ili portala slobodno to uradite, ali onako kako to pristojnost i pravni sistem nalažu: uz navođenje imena autora i postavljanje linka ka izvoru teksta. Hvala :)

 

source: http://emocionalnainteligencija.blogspot.com/2013/03/najveci-gest-ljubavi.html

Mala tajna za mnogo energije i zadovoljstva!

Mala tajna za mnogo energije i zadovoljstva!

Kakvo će biti naše raspoloženje, sa koliko energije ćemo raspolagati i koliko ćemo generalno biti zadovoljni sobom i svojim životom zavisi od toga na koje aspekte života i nas samih obraćamo pažnju i čemu pridajemo značaj.

Ako smo usmereni na sve što nemamo ili zbog čega smo nezadovoljni, to će se neminovno odraziti na naše raspoloženje, nivo zadovoljstva i količinu energije kojom raspolažemo. Ali i "neću da mislim na probleme" pristup ne pomaže jer teško da možemo sebi zabraniti da mislimo na nešto.

Mnogo je konstruktivnije i efikasnije usmeravati pažnju na ono što je dobro, na ono što imamo, ali se pokazalo da steći ovakvu naviku većini ljudi nije lako. Većina ljudi je naviknuta da podrazumeva i uzima zdravo za gotovo sve što je dobro, a da pažnju obraća na sve što nije dobro ili čime su nezadovoljni.

Promeniti fokus pažnje i steći naviku da pažnju obraćamo na aspekte života i nas samih koji nas jačaju i podržavaju je moguće ali nije lako postići samostalno.

                                                                             

Iz tog razloga, na osnovu nalaza mnogobrojnih istraživanja kao i mog višegodišnjeg iskustva u radu sa ljudima sam kreirala ovaj program koji se sastoji iz tri jednostavne vežbe za koje je potrebno izdvojiti 5-10 minuta dnevno. Cilj programa je da nakon 28 dana svakodnevnog rada steknete naviku da svoju pažnju obraćate na sve ono što vas jača i podržava i na taj način podignete nivo svoje energije, ostvarite više svojih potencijala, doživljavate svakodnevno više zadovoljstva i sa više kreativnosti pristupate svakodnevnim aktivnostima i zadacima.

U okviru ovog programa dobijate:

-vežbu zahvalnosti 
-vežbu fokusiranja na lepe događaje
-vežbu uspostavljanja kontakta sa svojim željama
-opis vežbi i uputstvo za rad 
-podršku mejlom svakog radnog dana u toku trajanja programa
-mogućnost da vežbe prilagodite svojim trenutnim potrebama i ciljevima



Vežbe radite samostalno u udobnosti svog doma, a ja sam na raspolaganju mejlom svakog radnog dana za sva pitanja i dileme. Nije važno gde živite, ako ste spremni da svakog dana izdvojite malo vremena za sebe imate mogućnost da steknete lepu i zdravu naviku koja će vam omogućiti da koristite više svojih potencijala i da sa više energije i entuzijazma postižete svoje životne ciljeve.

Prednosti programa "Mala tajna za mnogo energije i zadovoljstva" su to što se realizuje online (možete da se uključite bez obzira na to u kom gradu, državi ili kontinentu živite) i što je individualan (vežbe radite kada vama to odgovara, u udobnosti vašeg doma).

Puna cena ovog programa je 5000 dinara, a promotivna, do 31.01.2014. je 3500 dinara

Evo šta kažu neki od vas koji su se odlučili za ovaj program:


"Vežbe radim tri nedelje ali već posle par dana sam osetio neku smirenost u sebi a i ljudi iz mog okruženja su počeli da primećuju. Najčešći komentari su tipa "čoveče ti nekako sijaš... mora da si se zaljubio." Imam više energije za sebe moje bližnje i definitivno nastavljam sa vežbama!"

"Nastaviću da vežbam ovo, ima efekta, osećam se zadovoljno... ovo je kao neka redovna emotivna lična "higijena"... :-))"

"Ovaj program je nešto najbolje što sam uradila za sebe! Svi me pitaju da li sam se zaljubila. Odgovaram da jesam- zaljubila sam se u svoj život!"

"Vežbe su odlične i zanimljive! Ne treba mnogo vremena a rezultati se osete. Više se smejem, više stignem da uradim u toku dana i sve to radim sa mnogo više mira i zadovoljstva. Preporučujem svima!"

Za dodatna pitanja i prijavu za program možete me kontaktirati mejlom  emocionalna.inteligencija@gmail.com

O meni:

Više od 10 godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja i ljubavnim vezama.

Moj pristup radu je integrativan, kombinujem geštalt, transakcionu analizu, konstruktivizam, analitičku psihologiju i još mnogo toga što sam tokom svih ovih godina rada naučila na raznim stranama od raznih učitelja.

Volim svoj posao i uživam u tome da učim druge ljude da upoznaju i zavole sebe.

Volim da podstičem svoje klijente da istraju u ostvarenju svojih ciljeva i raduje me kada čujem da se neko, zahvaljujući između ostalih i meni oseća bolje u svojoj koži i svoj život živi potpunije i kvalitetnije.

 

 

source: http://emocionalnainteligencija.blogspot.com/2012/12/mala-tajna-za-mnogo-energije-i.html