STRAH OD USKRAĆIVANJA LJUBAVI ( I i II DIO)

 

STRAH OD USKRAĆIVANJA LJUBAVI ( I i II DIO) – Ozdraviti Od Iluzije Nadmoći I Odvojenosti

STRAH OD USKRACIVANJA LJUBAVI  (1. dio) – Uzrok Svake Patnje (Neznanje) I Njegov Lijek (Spoznaja)

Čini se da su gotovo sve devijacije u našem ponašanju, doživljavanju svijeta i međusobnim odnosima nepogrešivo povezane na jedan ili drugi način s našom temeljnom idejom koju imamo o samima sebi, našom slikom, s načinom na koji sami sebe doživljavamo, odnosno, s dubokim osjećajem da smo nepotpuni, da nam nešto nedostaje. Da nismo dovoljno vrijedni ljubavi ili da ne dobivamo dovoljno ljubavi od drugih. Pogledajte i pronaći ćete da sve te devijacije na neki način vuku svoje korijene iz tog dubljeg osjećaja povrijeđenosti i nanesene životne nepravde – u osjećaju da smo mi žrtve života! To je snažna emotivna kuka na koju se vrlo lako možemo zakvačiti ukoliko nismo svjesni svoje šire prirode kao bića, kao čiste svjesnosti. Takav emotivno-misaoni konstrukt vremenom stvara energetsko “tijelo boli” koje polako prihvaćamo kao svoj identitet s kojim se onda duboko poistovjećujemo. Takvo uvjerenje zauzvrat privlači odgovarajuće misli i iskustva koja dodatno utvrđuju našu predodžbu žrtve i sve nas dublje umataju u čahuru očaja, držeći nas u začaranom krugu patnje i ogorčenosti iz kojeg vrlo teško možemo izaći. Sve dok se budemo čvrsto i slijepo držali tog temeljnog uvjerenja, te primarne ideje da smo mi žrtve života, odnosno da je nad nama na neki način počinjena nepravda, uvijek ćemo biti nesretni, osjećati se napadnutima, manje vrijednima, kukati i proklinjati svoju sudbinu te pribjegavati nasilju kao odgovoru na sve životne situacije. OD PRESUDNE JE VAŽNOSTI UOČITI DA UPRAVO “TU” LEŽI KLJUČNI UZROK SVIH NAŠIH NEDAĆA I PATNJI. Dok to ne shvatimo, ništa nam drugo neće moći pomoći, nikakve afirmacije, pozitivne izjave, motivacijski govori ili gledanje na drugu stranu. Temeljni razlog zbog kojeg afirmacije i pozitivne izjave ne djeluju na način na koji autori knjiga o njima obećavaju da će djelovati, je taj što izvor iz kojeg negativne misli neprestano dolaze nije očišćen. To je jednako situaciji u kojoj pokušavate smrad našpricati parfemom i nadati se da će jednostavno nestati! Neće, bit će još gore jer uzrok smrada nije očišćen. U ovom slučaju, smrad je povrijeđenost, a njezin uzrok ideja da smo žrtve. Sve dok to jasno ne posvijestimo, uvijek ćemo za svoja duševna stanja i životne okolnosti okrivljavati nekoga drugoga. Nije važno koga, ali u našem umu će to uvijek biti netko drugi. Krivac će uvijek biti negdje izvan nas! Jer, osjećaj povrijeđenosti je toliko neprirodan, bolan i nabijen gorčinom da pod svaku cijenu mora biti oslobođen na bilo koji način. On postaje sličan otrovu kojeg se tijelo rješava pod svaku cijenu, a ta potreba nužno i hitno zahtijeva “krivca” – bilo koji objekt, osobu ili situaciju koji će preuzeti punu odgovornost za sve probleme. Tek kada se krivnja svali na nekog drugog, osjećaj povrijeđenosti se privremeno oslobađa i napušta onoga koji ga drži u sebi. Međutim, vrlo često se, u nedostatku jasnoće i iskrenosti prema samima sebi, ta projicirana krivnja kanalizira u potpuno krivim i nerealnim smjerovima i usmjerava na osobe, okolnosti i stvari koje uopće ne moraju biti uzroci te povrijeđenosti jer istinski “krivac” nije prepoznat. Upravo zato svjesnost ovdje igra ključnu ulogu jer nam omogućava da jasno sagledamo i vidimo što je zapravo posrijedi, gdje leže istinski uzroci naših nevolja i kako funkcioniraju ti skriveni, neprimjetni mehanizmi korijenskih životnih uvjerenja i navika koje smo usvojili u ranom djetinjstvu i koji sada iz pozadine oblikuju i utječu na svako naše životno iskustvo. Jer, zanimljiva stvar kod svjesnosti je ta da svaki put kad nešto posvijestimo, mi automatski izlazimo iz toga, zakoračujemo jedan korak unatrag i s te sigurne distance možemo mirno sagledati o čemu je riječ.

Zapanjujuće je, kad pogledamo na taj način, nepristrano, lišeni svojih mentalnih projekcija i emotivno uvjetovanih naočala, vidjeti koliko je život zapravo beskrajno dobar svakome od nas bez obzira što mi mislili o njemu i kako ga doživljavali. On se jednostavno nastavlja dalje i s ljubavlju omogućava svaki naš sljedeći udah. Tada shvaćate da, u suštini, NEMA NIČEG KRIVOG ILI LOŠEG U SAMOM ŽIVOTU! Pogledajte malo bolje oko sebe, Sunce izlazi i zalazi samo od sebe, ptičice radosno cvrkuću svoju pjesmu, cvijeće i trava rastu u svojoj ljepoti i raskoši, rijeke teku svojim tokom, sve se odvija u savršenoj ravnoteži i harmoniji, u miru, neprisilno, prirodno. Kad sve to sagledate tako jasno, hladne glave, shvaćate da NE MOŽETE OKRIVITI ŽIVOT ZA BILO KAKVE PROBLEME KOJI VAM SE DOGAĐAJU – SHVAĆATE DA SE TO NE MOŽE DOVESTI U UZROČNO-POSLJEDIČNU VEZU – ŽIVOT JE IZVAN TOGA, POTPUNO NEDIRNUT SVIM MREŠKANJIMA UMA, UVIJEK MIRAN, UVIJEK POSTOJAN. Sve bolesti i ludilo koje se manifestira oko nas i koje truje naše postojanje isključivo je posljedica naše iskrivljene percepcije o tome tko ili što mi uistinu jesmo.
No, kako i uslijed čega dolazi do te iskrivljene percepcije? Gdje je njezino ishodište? To je ono što moramo uvidjeti, što trebamo otkriti. Gdje je ključ tog gordijskog čvora koji zovemo patnja?
U jednoj jednostavnoj zabludi.

Naime, mi smo živa bića koja na raspolaganju imaju nevjerojatan dar za doživljavanje života – naš um. Zdrav um je onaj koji služi biću kao alat za iskušavanje i doživljavanje, kao instrument koji prenosi i daje povratne informacije prikupljene od strane pet osjetila kako bi biće moglo imati kontekstualno polje unutar kojeg će iskustveno učiti samo o sebi i međudjelovati sa ovim dinamičnim svijetom oblika. Kao takav, on je potpuno bezopasan i prirodan, jer to i jest njegova izvorna uloga, da bude instrument, pomagalo, sredstvo preko kojeg se ostvaruje neka šira svrha, a ne da bude cilj sam po sebi. Međutim, u samom procesu razmišljanja i pogrešnog tumačenja svog vizualnog identiteta dolazi do fragmentacije prirodnog uma u nešto što se zove psihološki um, pojavljuje se misao koja kaže: “Ja sam različit od svih drugih i odvojen od svega što me okružuje. Ti drugi bi me mogli povrijediti, ne osjećam se sigurnim, moram se zaštititi!” Tu počinje formacija EGA, odnosno bolesnog uma, koji crpi svu energiju bića i usmjerava ju prema osiguravanju svojeg vlastitog opstanka za koji vjeruje da je ugrožen.

Život je cjelina koja se propuštena kroz prizmu uma razlama i dijeli na različite pojavne oblike koje um interpretira kao odvojene i nepovezane. Upravo zbog te nesposobnosti sagledavanja i nemougćnosti shvaćanja da je izvor te raznolikosti jedan jedini je ono što uzrokuje zabludu i rađa strah iz kojeg proizlazi patnja. Nevjerojatno je koliko tjeskobe i stresa ljudi svakodnevno doživljavaju samo zbog zabrinutosti o tome kakav će dojam ostaviti na druge ili što će drugi o njima misliti. Taj strah ide toliko duboko da ga je vrlo često teško uopće i primijetiti na svjesnoj razini, na površini. Međutim, na onoj dubljoj razini svi su neprestano napeti i opterećeni sumnjom u same sebe, jesu li dovoljno dobri, hoće li ih drugi prihvatiti ili ne, hoće li zadovoljiti kriterije ili će ih netko ismijati i rugati im se. Ta napetost je stalno prisutna, čak i kod onih koji prema van djeluju samouvjereno. U suštini, ono čega se svi toliko boje u međusobnoj komunikaciji je osuda i prezir drugih, jer to u konačnici znači da će im biti uskraćena Ljubav, da će biti izostavljeni, a to je nešto čega se svatko instinktivno najviše boji. Taj temeljni strah od odbačenosti i izoliranosti od cjeline, odnosno taj sindrom manje vrijednosti i “ružnog pačeta” pretvara se u snažnu opsesiju koja gotovo graniči s panikom. Iako bi svatko pomislio da je primarni ljudski strah onaj od fizičke smrti, što bi se trebalo činiti najlogičnijim, ipak se pokazuje da je strah od neprihvaćenosti daleko jači, jer su mnogi, kroz povijest, bili spremni ubijati druge, pa čak i žrtvovati svoje vlastite živote kako bi dokazali da su u pravu, kako bi oni bili najbolji i sebe stavili ispred drugih. Jer, ako su u pravu, tada će biti prihvaćeni, prijeći će na stranu pobjednika, a ako budu pobjednici, naići će na odobravanje, čime će postati vrijedni i samim time zaslužiti ono za čime svi najviše teže – Ljubav. Upravo zbog tog straha od osude i vlastite nesigurnosti u same sebe, svi se nastoje prikloniti onima koji su popularni i uspješni i koji su prema mjerilima društva “ostvarili svoje snove” i koji slove za uzore. Tu se rađa mentalitet stada. Svi se pokušavaju prikloniti trendovima i onome “što se nosi” jer vjeruju da će na taj način biti prihvaćeni i naići na odobravanje. Zato su neprestano na oprezu, opsjednuti svojom pojavom, fizičkim izgledom, znanjem, veličinom i društvenim ugledom, svi osjećaju potrebu da dokazivanjem i prezentiranjem svojih izvanjskih kvaliteta i prednosti osiguraju svoju vrijednost i privlačnost u očima drugih.

Međutim, sav taj panični strah proizlazi iz jedne temeljne zablude – a to je da se Ljubav nalazi izvan nas samih i da se s drugim ljudima moramo nadmetati kako bismo prigrabili svoj komadić tog kolača koji zovemo Ljubav, vjerujući da je Ljubav, poput naše ekonomije, ograničena i da je nikad nema dovoljno.Kao posljedica te korijenske zablude, u međuljudskim se odnosima rađaju devijacije poput lukavosti i nadigravanja, jer u takvoj postavci stvari, svatko postaje potencijalna prijetnja ostvarenju sreće i konačnog ispunjenja onog drugog. Odatle proizlazi ona toliko često ponavljana zabluda da je “čovjek čovjeku vuk”. Upravo zbog toga, međuljudski su odnosi, od njihove prirodne uloge, prerasli u neku vrstu sofisticirane i perfidne šahovske igre u kojoj pod svaku cijenu treba pobijediti i nadmudriti neprijatelja. I to stvara ogromnu nelagodu među ljudima, to stvara ograde i obrambene mehanizme i dovodi do otuđenosti i nepovjerenja koje opet posljedično dovodi do povrijeđenosti, revolta, zavisti i srdžbe, netrpeljivosti i bijesa koji doprinose pojavi raznih psihičkih i mentalnih bolesti uslijed kojih ljudi razvijaju nezamislivu paletu emotivnih nuspojava, fobija i poremećaja ličnosti. Upravo je takva napeta i neprirodna atmosfera među ljudima razlog zbog kojeg u odnosima rijetko ima mjesta iskrenosti, povjerenju i opuštenosti, jer bi to značilo spustiti svoj gard, otvoriti se potpuno i samim time dozvoliti sebi da budemo ranjivi i na taj način dati priliku drugima da nas iskoriste, prevare i nadmudre. U takvoj bolesnoj atmosferi, sukobi i problemi se ne rješavaju zdravom komunikacijom i razmjenom mišljenja nego potiskivanjem i prešutnim prelaženjem preko svega što dovodi do dubokog jaza među ljudima i hladnoće u odnosima. Mi se zapravo takvim strahom, nepovjerenjem i oprezom unaprijed štitimo od povrede čak i prije nego što se stvarna povreda manifestirala. To je ono što obično zovemo prkosom i bahatošću. Ja sam bolji od tebe (i zato, ako me slučajno pokušaš spriječiti u ostvarenju mojih interesa ili staneš na put moje sreće, dobit ćeš svoje). U nedostatku šireg razumijevanja, vjerujemo da je naš ugled, naš ponos, naša ego slika jedina garancija i sredstvo za dobivanje Ljubavi. Što je ona vrednija to smo mi više vrijedni Ljubavi.
Izvan tog straha od povrede i straha da će nam netko oteti pravo na naš komadić sreće i ljubavi, nema nikakve potrebe da se ljudi na takav neprirodan način odnose jedni prema drugima! Kad ne bi osjećali prijetnju, i kad bi bili svjesni tko su oni uistinu, kad bi shvatili da je Ljubav za kojom čeznu u svakom trenutku već sastavni dio njih samih, svi oblici devijantnih ponašanja i odnosa bi istog trena prestali. Jer, kad bi nas netko pitao što bismo radije htjeli, imati prijatelje ili neprijatelje, vjerujem da gotovo nitko od nas ne bi rekao da po svom vlastitom izboru želi imati neprijatelje nego samo prijatelje. Svi po svojoj prirodi naginjemo i težimo Ljubavi, miru i bivanju. U našoj je prirodi da surađujemo, da pomažemo jedni drugima, da budemo prijatelji. To je onaj neposredni i prirodni odgovor našeg bića. To je ono što jesmo. Dakle, ako je tako, potrebno se doista zapitati – što nas to neprestano priječi da budemo prirodni? Kako smo uspjeli tako daleko odlutati i postati tako neprirodni i kruti? Iz jednostavnog razloga – prihvatili smo svoj lažni identitet kao stvarni bez imalo propitivanja! Nasilje je sasvim strano i neprirodno našem biću. To je i razlog zašto naše tijelo instinktivno odgovara na nasilje obranom, mrštenjem i grčenjem želuca, a na dužu izloženost nasilju, negativnim obrascima razmišljanja i sličnim psihološkim nuspojavama odgovara razvojem bolesti. To je nedvojbeni pokazatelj i dokaz istine. Mi nismo nasilni po prirodi. Tek kada pod utjecajem straha povjerujemo da se moramo nadmetati za nešto da bismo osigurali svoj opstanak, tek tada postajemo nasilni! NASILJE JE IZRAVNA POSLJEDICA BOLESTI UMA KOJA PROIZLAZI IZ STRAHA, A KOJI OPET PROIZLAZI IZ NEZNANJA O TOME TKO SMO MI UISTINU. NASILJE JE REAKCIJA NA DUBOKU BOL UZROKOVANU MANJKOM ILI NEDOSTATKOM LJUBAVI.

ZAPANJUJUĆE JE KAD SHVATIMO DA JE SVA NAŠA PATNJA ZAPRAVO POTPUNO NEPOTREBNA I UZALUDNA! MI PATIMO ZBOG NEZNANJA! SVI NAŠI PROBLEMI I SVE PATNJE OVOG SVIJETA SU POVEZANI S POGREŠNOM IDEJOM KOJU IMAMO O SEBI, I KOJU DRUGI IMAJU O SEBI, A KOJA JE POSLJEDICA NAJOBIČNIJE ZABLUDE. Sve psihičke i mentalne bolesti proizlaze iz te zablude. Ali, što učiniti sa zabludom? Možemo li se ljutiti na nju ili kriviti nekoga zbog nje? Ne. Ona je takva kakva je. Mi se možemo ljutiti samo na izražene posljedice te zablude kojima svjedočimo oko sebe. Ali samo bavljenje posljedicama i revoltiranost tim posljedicama nikada neće razriješiti njihov uzrok. To je uzaludno gubljenje vremena i energije. Jedini način na koji možemo riješiti uzrok zablude je taj da ju prepoznamo kao takvu, da uvidimo njezinu lažnost i potom se prepustimo onome što ostaje – ISTINI! Sam čin prepoznavanja bolesti kao bolesti je presudan korak prema ozdravljenju.
Tada shvaćate da jedino istinsko rješenje svekolike patnje nije u borbi, sukobima, optuživanju, okrivljavanju, dizanju “pesnice”, prosvjedima ili agresiji, nego u iscjeljenju. Prvenstveno samih sebe. A to se jedino može ostvariti prirodnim bivanjem i samopromatranjem u miru. Vratite se prirodi, stopite se s njom, zamijetite i doživite njezinu ljepotu. Isključite se na trenutak iz rijeke misli koja neprestano teče vašim umom i dođite u dodir sa svojim istinskim bićem. Uočite savršenstvo koje vlada u svim segmentima prirode. Neka misli dolaze i prolaze, ne pokušavajte ih susprezati ili potiskivati. Nemojte se boriti protiv njih. Poželite im dobrodošlicu i pustite ih da odu kad žele. Ali vi ispod svega toga ostanite s ljepotom, ostanite sa svojim osjećajima i doživljavanjem.

Nema ničeg natprirodnog u našem vlastitom biću, njegovim prepoznavanjem se ne postižu nikakve posebne moći koje našem egu djeluju tako primamljivo, poput putovanja kroz vrijeme, mijenjanja događaja iz prošlosti, teleportacije, ili čega već. Baš naprotiv, ono nas izvlači izvan vremena, izvan prošlosti i budućnosti u vječni sadašnji trenutak u kojem je život jedino stvaran i istinit. Jednostavno se prepustite neposrednom doživljaju ovog trenutka. S vremenom će početni osjećaj mentalne praznine, tjeskobe i dosade zamijeniti jedan dublji osjećaj mira i temeljne radosti koja će proizaći iz toga. Nešto će se opustiti u vama. Prepustite se svom bivanju i u njemu ćete otkriti Ljubav za koju ćete shvatiti da je oduvijek bila tu, cijelog vašeg života, skrivena ispod gustih i debelih slojeva poistovjećivanja sa onim lažnim i neprirodnim. Shvatit ćete da je ona suština svakog vašeg oduševljenja, temelj svakog iskrenog suosjećanja i one iskonske radosti bivanja koju ste znali osjetiti u rijetkim trenucima opuštenosti, mira i tišine vašeg vlastitog uma, kada niste bili opterećeni društvenim normama, moralnim dogmama i strahom od osude i nametnute krivnje. Kada ste jednostavno bili ono što po svojoj prirodi jeste.Opijeni i okupani ekstazom te prirodnosti vi susrećete svoje vlastito biće i otkrivate da je ono uvijek tu, u rukama sklopljenim od zahvalnosti na daru života. Spoznaja prirode vašeg vlastitog bića donosi vam neporecivu jasnoću o tome tko vi jeste, nepobitno saznanje i duboku mirnoću koju ništa ne može pomutiti, jer ona vas izvlači iz temeljne iluzije pogrešne identifikacije. Ona vas oslobađa umišljenosti i zablude da ste “posebniji” ili na neki način “bolji” u odnosu na bilo koga drugoga. Ona razbija debelu koru vašeg ponosa. Uviđate jasno da vi niste ljuska za koju ste mislili da jeste cijelog svog života. Prvi put jasno shvaćate da ste vi život unutar te ljuske, čisto bivanje.

Znajući to izvan svake sumnje, vi živite jednostavno samo kao to čisto biće. Neopterećeni dojmom koji ostavljate prema van, onim osjećajem samovažnosti u odnosu na druge, bez potrebe za uspoređivanjem. Bez potrebe da budete u pravu i da se netko složi s vama. Nema potrebe za dokazivanjem. Iznenadit ćete se kako je to zapravo jednostavno. To je nešto najprirodnije što postoji. Biti ono što jeste od vas ne zahtijeva ništa. Vi jednostavno već jeste to što jeste sami po sebi, bez ikakvog napora. Dovoljno je samo to da ne pokušavate biti nešto što niste. Napor se javlja samo kad se, u želji da zadivimo nekoga ili ostavimo određeni dojam kako bismo ostvarili svoju osobnu korist, pretvaramo da smo nešto više od onoga što jesmo. Tada moramo ulagati ogromne količine energije kako bismo održali tu umjetnu tvorevinu, tu lažnu ego sliku koju smo prezentirali drugima kao sebe i za koju sada osjećamo da ju ne smijemo iznevjeriti. Vječni pritisak da održavamo takvu sliku, od nas zahtijeva mnogo napora koji dovodi do zamora, frustracije i nezadovoljstva. Međutim, kad ste svjesni svoje šire prirode kao čiste svjesnosti, i komunicirate s drugima iskreno na toj razini bića vi im dajete priliku da i oni budu ono što jesu. Ogromna je prostranost i sloboda prisutna u tome. Vi ih lišavate osjećaja dužnosti da vas moraju nadmašiti ili na neki način biti bolji od vas. U vašem se društvu osjećaju ugodno jer im vi ne predstavljate prijetnju u tom smislu, vi nemate od njih očekivanja da budu zabavni, da budu nešto što nikada ne mogu biti. Kakvo olakšanje. Kakvog ogromnog tereta rješavate sebe i sve oko sebe. Život postaje lakoća sama i kreće se kroz vas slobodno bez otpora, onakav kakav jest, prirodan, zdrav, miran, radostan!

 

Kad shvatite da je strah od uskraćivanja Ljubavi na individualnoj razini glavni uzročnik svih patnji u ljudskom životu, kad jasno sagledate sve to skupa, odjednom se u vama otvara jedan prostor razumijevanja, prostor shvaćanja zbog kojeg postajete širi od svoje osobnosti, od svojeg ega. Tada shvaćate da je sve ono što na površini djeluje zamršeno, nerazumljivo i komplicirano i što uzrokuje toliko kaosa i ludila posvuda oko nas, u svojoj suštini zapanjujuće jednostavno. Jedna spontana mudrost je već prirodno tu koja shvaća samu narav te igre.

Tada tek možete jasno razumjeti što doista leži u pozadini igara moći i zašto je situacija u svijetu takva kakva jest, odakle sva ta silna potreba za kontrolom, dominacijom, represijom, zašto ima toliko neravnopravnosti, zašto vlada toliki nesrazmjer između bogatih i siromašnih, između povlaštenih i potlačenih, zašto su odnosi među ljudima toliko neprirodni i hladni, zašto ljudi na utjecajnim pozicijama neprestano očajnički teže imati još više i više, biti još utjecajniji, još ugledniji i u tom procesu prigrabiti čim više bogatstva isključivo za sebe a na račun i štetu drugih bez ikakvog obzira ili suosjećanja. Na površini se čini da oni to sve rade kako bi postali bogati i kako bi im život u materijalnom smislu bio lakši i kako se ne bi morali brinuti o svom opstanku. Naravno, to je samo djelomice točno, to u početku i na površini tako djeluje, međutim, dublja je priča da se, jednom kad zadovolje i osiguraju svoje osnovne materijalne potrebe, oni na tome ne zaustavljaju, shvaćajući da im bogatstvo samo po sebi nije uspjelo dati ono konačno ispunjenje i zadovoljstvo, da su još uvijek nemirni i da osjećaju duboku prazninu u sebi, zbog čega se u njima javlja potreba za nečim što ni sami ne razumiju, i vođeni tom prazninom zaključuju da mora biti nečeg većeg i dubljeg što mogu dobiti od života, zbog čega se javlja glad za onim što daje trajni osjećaj zadovoljstva i ushićenja. Vjerujući da se TO za čime čeznu nalazi izvan njih samih, nastavljaju svoju potragu u svijetu. Zbog toga, oni daljnjim prikupljanjem bogatstva zapravo kupuju moć, jer jednostavno sami po sebi osjećaju kroničan nedostatak te iste moći! A dublji razlog zbog kojeg teže moći je taj što im ona daje kontrolu. Više moći automatski podrazumijeva više kontrole. E sad, zašto svi žele kontrolu? U čemu je tolika tajna i privlačna moć kontrole? Jer vjeruju da će im osiguravanje kontrole pružiti ono za čim svi tragaju i što im najviše od svega nedostaje – bezuvjetno i apsolutno prihvaćanje i odobravanje.

Potreba za dominacijom i nametanjem volje drugima otkriva duboki nedostatak i uskraćivanje ljubavi u djetinjstvu koji se manifestira preko potrebe za potvrđivanjem, da se bude poštovan, potrebe da se uvijek bude u pravu, da se uvijek bude najbolji u svemu. To je čista reakcija povrijeđenog djeteta koje sada želi nadoknaditi sve te godine uskraćene ljubavi preko apsolutne poslušnosti i bezuvjetnog nametanja svoje volje! Upravo je to razlog zbog kojeg se na pozicijama moći i autoriteta obično nalaze hladni, kruti i okorjeli ljudi. Upravo su oni ti koji su najviše odsječeni od ljubavi u sebi i stoga ju žele pridobiti silom, nastoje premostiti taj jaz kompenzirajući, koristeći te pozicije moći kao sredstva za ostvarivanje te konačne potrebe i nezajažljive čežnje duboko unutar njih – da budu voljeni, prihvaćeni! Nasilno nametanje vlastite volje je u suštini maskirani poziv za Ljubavlju! Oni nastoje preko moći dobiti ljubav ali ne shvaćaju da je to nemoguće. Ljubav se ne dobiva silom, ona mora biti slobodno dana i primljena. Ljubav se ne može prisiliti, i nemoguće ju je kontrolirati. Ljubav je sloboda. Zbog toga moć ne vodi do ljubavi i nikada ju ne može pružiti. Jer, moć je u pravilu uvijek nadmoć – moć nad nekim drugim, a to je temeljna zabluda. Jer, jednota nije moćnija od jednote. Ona je jedno! Samo izdvojeni dio koji je nesvjestan jednote može pomisliti da je veći i bolji od nje.
Potreba za kontrolom proizlazi iz straha od slobode! Svatko tko ima potrebu manipulirati i kontrolirati nekoga ili nešto je zapravo duboko prestrašen da će se bez kontrole stvari odvijati na drugačiji način od onoga za koji on vjeruje da će mu osigurati sreću i da će mu samim time biti uskraćeno to ispunjenje za kojim čezne. Onaj koji nastoji kontrolirati nekoga ili nešto je uplašen da bi ga nepredvidivost slobode u svojoj spontanosti mogla dovesti u situaciju u kojoj njegove želje neće biti ostvarene ili u kojoj će biti povrijeđen, odnosno, biti uskraćen za ljubav, pa čini sve kako bi spriječio moguću povrijeđenost i zaštitio se od eventualne boli koja bi mogla proizaći iz toga!

Razlog zbog kojeg ego teži apsolutnoj dominaciji nad svim aspektima bivanja i života je upravo taj što je u svojoj suštini svjestan da je on samo produkt, instrument bivanja, ali da sam po sebi nema istinsku snagu, nema stvarnost neovisnu od bivanja, da on nije uzročnik i konačni činitelj i da će jednom morati predati svu svoju moć natrag bivanju, zbog čega osjeća revolt, i u želji da ovjekovječi svoj lik i tako postigne besmrtnost, nastoji cjelokupni život i bivanje podčiniti ostvarivanju tog cilja. Upravo zbog tog osjećaja manje vrijednosti on neprestano mora imati nekoga nad kime će demonstrirati svoju nadmoć i nekoga s kime će se uspoređivati. On je zapravo taj “Sotona” koji vječno opsjeda i tjera biće prema budućnosti, činjenju i postizanju, koji nikada nije miran i sretan u trenutku, jer u nedostatku činjenja, u nedostatku postizanja on kao takav nestaje i utapa se u bivanju, gubi svoj identitet a samim time i svoju važnost. A to je nešto što si ego nikako ne smije dopustiti pa zbog toga uvijek mora imati neku svrhu, mora se na neki način uvijek iznova potvrđivati, mora neprestano dokazivati svoju vrijednost ostvarujući neki budući cilj ili prihvaćajući uvijek nove izazove koji će ga uzveličati, jer, bez cilja nema svrhe, a bivanje, čini se, nema druge svrhe osim sebe same. Ono je dovoljno samo sebi i samim time tu nema mjesta egu. Tek nešto dublje od našeg uma shvaća i osjeća tu ljepotu bivanja. To je u suštini razlog zbog kojeg se mnogi od nas ne osjećaju ugodno u dužim periodima tišine i mirnoće, jer tada naš um osjeća tjeskobu, osjeća se ugroženim i stjeranim u kut, jer nakon što iscrpi svu svoju zalihu misli, odjednom ostaje suočen s onime što je vječno i jedino stvarno, s bićem, s bivanjem, a to bivanje nije osobno, njime se ne može ostvariti nikakav profit, nikakva osobna korist, ono je potpuno neupotrebljivo umu, ono jednostavno jest, uvijek prisutno, prevladavajuće, univerzalno, svima dostupno.

Upravo je u tom strahu od bivanja stvoren koncept osvetoljubivog i povrijeđenog Boga kao očajnički pokušaj tih uplašenih i povrijeđenih umova da suzbiju i obuzdaju tu golemu slobodu od koje osjećaju takvu prijetnju. Bolesni um uvijek nastoji zaposjesti čisto biće i podčiniti ga svojim interesima jer je ljubomoran na njegovu čistoću, jer ga ne može posjedovati! A kako drugačije postići da se ono što je neukrotivo i slobodno po svojoj prirodi osjeća inferiornije nego tako da ga se kroz varku uvjeri da je ono nešto što nije, oduzimajući mu i skrivajući znanje o njegovoj vlastitoj prirodi. Kontrola je moguća jedino kroz neznanje. Jedino kroz lukavost. Upravo je zato stvoren koncept Boga koji nas stalno promatra i koji samo čeka prvu priliku da se ogriješimo o jednu od “njegovih” nebrojenih zapovijedi, da bi na nas mogao svaliti svu silu svoje “pravedničke krivnje” i putem prijetnje od svoje “strašne odmazde” učiniti nas pokornima i poslušnima kroz strah. Prihvaćanjem tog koncepta u naš vlastiti um, mi smo prihvatili život u neprestanom osjećaju krivice za to što postojimo, odakle je i rođen osjećaj manje vrijednosti. Kao posljedicu prihvaćanja nametnute krivnje, počeli smo potiskivati svoje prirodno biće, svoju suštinu i podređivati ju umu, strahu. Međutim, zbog činjenice da je krivnja neprirodna našem biću i da naše biće zapravo po svojoj prirodi ne može razumijeti zbog čega bismo uopće mogli ili morali biti krivi, unutar nas se stvara sukob i razdor. Rastrgani smo između uma s jedne i prirode svog bića s druge strane. Odluka donesena na temelju straha da potisnemo svoje prirodno biće i postupimo suprotno njegovoj prirodi stvara ogroman pritisak koji se manifestira kao frustracija i bijes zbog kojeg su naš svijet i životi puni patnje i nasilja. Tako da, u suštini, strah rađa strah i stvara ropstvo, dok ljubav rađa mir i daje slobodu. Cijela priča oko dominacije je ta da onaj koji teži izraziti svoju nadmoć nasuprot sebe mora uvijek imati nekoga tko će se osjećati inferiorno, podređeno i manje vrijedno. Svaki sadist uživa i uspijeva jedino ako uspije navesti onog drugog da se osjeća kao žrtva i da pati. Ako mu uspije nametnuti krivnju. Bez patnje potlačenog gubi se draž potlačivanja!Upravo zato su religije izmislile savršeni alat manipulacije – grijeh, jer preko prihvaćanja grijeha mi dalje sami sebi kroz život namećemo krivicu i autocenzuriramo se. Jer, dok se osjećamo grešnima, uvijek smo inferiorni, nikada ne možemo biti opušteni, prirodni i radosni, uvijek moramo biti na oprezu od osude drugih koji bi nas mogli optužiti da nismo dovoljno pristojni i moralni, ali i pred samima sobom, da ne bismo “izdali” nametnute nam i nedosezive moralno-političke ideale koji su neprirodni i idu protiv samog života. Samim time, mi smo vječno pokorni i podčinjeni. Sve je to bolesna igra moći koja proizlazi iz osjećaja nedostatka iste te moći u onome koji ju pokušava nametnuti i potvrditi. Onaj koji želi tlačiti drugoga osjeća duboku povrijeđenost i tlačenje je pokušaj osvećivanja za nanešenu bol koju je sam doživio.Potreba da se kazni postaje opsesija preko koje bolesni um traži olakšanje svoje vlastite povrijeđenosti. Kad ne bi bilo kazne i nametanja krivnje, nikada ne bi bilo laganja. Laž je izravna i isključiva posljedica straha od kažnjavanja za izgovorenu istinu. Laž koja se inače pripisuje ljudskoj prirodi nikada ne bi postojala u zdravoj okolini u kojoj ne postoji potreba za kažnjavanjem i nametanjem krivnje. Tako da je Bog većine svjetskih religija stvoren na sliku i priliku upravo takvih bolesnih umova koji preko nametanja krivnje pod uzdama nastoje držati Život koji je neograničen i slobodan.

Taj je osjećaj krivnje posebno snažno usmjeren protiv naše seksualne energije, zato što je ona energija samog Života. Njezinim potiskivanjem i okaljavanjem krivicom ona postaje negativna, osakaćena i razorna energija koja se koristi u svrhu potvrđivanja nadmoći ega nad drugima i ostvarivanju dominacije. Upravo je zbog toga seks toliko usko povezan sa egom i razlog zašto mu je toliko privlačan. Jer on mu imponira i služi njegovom vlastitom veličanju. (Možda ste primijetili da svi veliki egoisti i egomani teže biti veliki jebači?! :D A oni koji u tome ne uspiju osjećaju duboku povrijeđenost i frustraciju.) Upravo iz tog razloga, seks često postaje alat osvete odbačenog ega. S obzirom da se ne može izraziti na prirodan način, slobodno, seksualna energija postaje sputana, devijantna, neprirodna, ružna, gdje se zajedno s njom oslobađa sva potisnuta povrijeđenost i nametnuti osjećaj manje vrijednosti. Ona se koristi sebično, s namjerom da se prvenstveno zadovolji vlastita požuda, bez bilo kakvog obzira i iskazivanja onog temeljnog poštovanja prema drugom živom biću. Muškarci koji nastoje dominirati nad ženama osjećaju dubok strah od inferiornosti i nemogućnosti zadovoljenja žene, što je primarni razlog zbog kojeg dolazi do podčinjavanja žena u gotovo svim segmentima života i marginalizacije njihove uloge u društvu.

Jer, ego se zapravo boji ženske energije koja je prepuštajuća, koja se daje, koja prihvaća, koja je blaga, koja je razumijevanje i koja daje život. Ista je stvar i u obrnutom slučaju, žene preko dominacije nad muškarcima žele osvetu za to podčinjavanje. To se manifestira posebno u poslovnom svijetu u kojem žene koje su došle na pozicije moći pokušavaju dokazati da su jednake ili čak i superiornije od muškaraca. Sam seksualni čin i energija povezana s njim više ne služe u svrhu sjedinjavanja, iskrene razmjene energija i stvaranja novog života nego razaranja. Ona postaje destruktivna, ugnjetavalačka sila koja je nastala iz i potvrđuje bolesno stanje našeg uma. Ako je seks prljav ili neprirodan, onda je to samo zato što je naš vlastiti um prljav i neprirodan. Naš um je onaj koji nas navodi da dijelimo sastavne i suštinski neodvojive dijelove cjeline kao odvojene. Pod njegovim diktatom, mi smo stvorili uvjerenje da je jedan dio života svet a drugi dio grešan ili sramotan. Kao što Osho to odlično primjećuje u tekstu pod nazivom:“Tantra-spiritualnost-seks” koji vam toplo preporučam da pročitate u cijelosti:”Zapadna psihologija je došla do zaključka da je osnovna ljudska bolest negdje oko seksa, osnovni ljudski duševni poremećaj je seksualno orijentiran. Zato, ako se ta seksualna orijentacija ne riješi, čovjek ne može biti prirodan, normalan. Čovjeku je pošlo loše samo zbog odnosa prema seksu. Nikakav odnos nije potreban – samo ste onda prirodni. Kakav odnos imate prema očima? Da li su one zle ili božanstvene? Da li ste za svoje oči ili protiv njih? Nema odnosa! Zato su vam oči normalne. Prihvatite neko stanovište, pomislite da su oči zle i tada će sagledavanje postati teško. Tada će sagledavanje zadobiti isti problematični oblik koji je zadobio i seks. Onda ćete željeti gledati. Željeti ćete, žudjeti ćete gledati. Ali, dok gledate, osjetiti ćete krivicu: kad god budete gledali osjetiti ćete krivicu. Uradili ste nešto loše, zgriješili ste. Željeli biste ubiti samo sredstvo gledanja: željeli biste uništiti svoje oči. I što više želite da ih uništite, postajati ćete više usredotočeni na oči. Onda ćete se početi ponašati apsurdno: sve više i više ćete voljeti gledanje, a istovremeno ćete osjećati sve veću krivicu. Isto se desilo i sa seksualnim centrom.”

Osim što je nametnuta bolesna i iracionalna krivnja od seksualnosti, seks je postao neprirodan i zbog vječno prisutnog straha od neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti zbog čega se koristi “zaštita”. Opet strah! Zbog tog straha, radost i ekstaza koju seks prirodno pruža postaje neželjena i samim time joj se ne može u potpunosti predati, slobodno i prirodno. A ako ne možemo prihvatiti seks prirodno, ne možemo prihvatiti ni život onakav kakav jest u njegovoj cjelovitosti, zdravo, slobodno, potpuno. Strah od neželjene trudnoće je zapravo na jednoj dubljoj razini strah od samog života. A razlog zbog kojeg se javlja taj strah od začimanja novog života je taj što se javlja nesigurnost da nećemo biti u stanju osigurati uvjete za razvoj tog istog života jer je svijet uma i ega svijet u kojem je nametnuta ideja neprirodne oskudice i neimaštine. Svijet uma i ega je svijet usmjeren protiv života, svijet u kojem je novi život nepoželjan.
UPRAVO JE STOGA OD PRESUDNE VAŽNOSTI DA NAJPRIJE OZDRAVIMO SVOJ VLASTITI UM. Jedino tako je moguće ozdraviti svijet u kojem živimo – da sami budemo zdravi!
A da bismo mogli ozdraviti, od temeljne je važnosti razviti zdrav odnos prema svojoj seksualnosti i prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo bez srama ili krivice. To također podrazumijeva da ujedinimo u samima sebi svoju žensku i mušku energiju, to znači doći u stanje jasnoće u kojoj shvaćate da ste prije svega biće, a tek onda muškarac ili žena. To znači koristiti najbolje od jednog i drugog aspekta, bez priklanjanja jednom a zaziranja od drugog. To znači prepustiti se svojim osjećajima i kretati se za svojom intuicijom, dok s druge strane pak ne oklijevamo koristiti zdrav razum kad treba donijeti praktične odluke i obaviti svakodnevne poslove. Biti uravnotežen znači biti prirodan.

Treba uistinu zaroniti duboko u sebe i u toj mirnoći bivanja doprijeti do mjesta u kojem nema podjela i suprotnosti. Jedino tu možemo osloboditi sebe okova nametnute krivnje bolesnog uma. SVE DOK NAŠA DJELA NE UZROKUJU PATNJU I BOL DRUGIM ŽIVIM BIĆIMA, DOK U NAMA NE POSTOJI NAMJERA ZA POVRJEĐIVANJEM, NEMA RAZLOGA DA OSJEĆAMO BILO KAKVU KRIVNJU U VEZI BILO ČEGA. Vodite se vašom savješću. Neka ona bude jedino mjerilo ispravnosti vaših djela i postupaka u životu. Ona će vam trenutačno i bez dvojbe pokazati što je u skladu s vašim bićem, što je prirodno, a što nije. Osjetit ćete to u svom srcu. Sve što je prirodno, što vaše cijelo biće osjeća u svakoj svojoj stanici da je zdravo i prirodno je upravo takvo i nikada ne može biti drugačije! Vjerujte i vodite se isključivo tim glasom unutar vas samih. Bez sputavanja, bez sumnji i bez razmišljanja. Nemojte sputavati sami sebe u ničemu što je prirodno, prepustite se životu, potpuno, slobodno, neka sve teče. Jer, život ne poznaje oskudicu kakva je neprirodno stvorena i nametnuta našem društvu, on jednostavno buja obiljem, ljepotom, dobrotom i razvija se u svakom pogledu, neobuzdano, slobodno, nemoguće ga je ograničiti, sputati, zauzdati. On ima svoje vlastite zakonitosti koje ne poznaju zabrane, odredbe, propise, kulturu, društvene konvencije, što je pristojno a što nepristojno. Ne poznaje strah! Ništa ga ne može zatomiti, um ga ne može posjedovati ni podčiniti sebi, koliko god se trudio.

Biti slobodan znači ozdraviti od bolesti vlastitog ega, biti u svom srcu slobodan od osude, okrivljavanja, zamjeranja, zavisti, neprijateljstva, pohlepe, ponosa, prkosa i nametnute krivice… Svaka druga sloboda je uvjetna, jer ovisi o nečemu, jedino unutarnja sloboda je ona koja donosi mir i koja ne može ni na koji način biti oduzeta. Također, oslobodite se preuzimanja svake nametnute kolektivne odgovornosti za bolesno stanje svijeta prouzročeno od strane bolesnog uma i potrebe da na materijalnoj razini mijenjate nešto u tom smjeru. Jer problem u pozadini svih manifestiranih bolesti kao što su glad, siromaštvo, neimaština, nasilje, represija, kontrola, nije materijalne prirode, nego mentalne i duhovne. Mi ne možemo biti odgovorni za bolesti koje netko drugi čini vođen diktatom sebičnog i slijepog uma. Jednostavno, budite svjesni svega toga, budite svjesni kako je ustrojen svijet uma, odnosno sustav, ali ne pridavajte tome preveliku pažnju, vi budite prirodni, živite svoj život potpuno sada, sigurni da u svakom trenutku radite najbolje što možete u okviru vlastitih mogućnosti i da je to samo po sebi dovoljno. Ostalo nije vaša briga.
Jednom kad ozdravimo od te groznice našeg vlastitog ega, mi napuštamo svaku ideju o moći. Moć i nemoć postaju potpuno iluzorne i besmislene jer one su produkti ega. Vi kao biće shvaćate da jeste to što jeste i da nema razloga da budete bilo što drugo, pa samim time ne dotičete niti moć niti nemoć. Vi ste potpuno izvan toga, u miru sa svime oko sebe.
Jednom kad to tako jasno sagledate, u vama se javlja shvaćanje i razumijevanje zbog kojeg više nemate potrebu osuđivati ili okrivljavati druge ljude za bilo što, nego jednostavno shvaćate da su svi oni, (a posljedično i mi), potpali pod masovni utjecaj temeljne iluzije – iluzije odvojenosti. Iluzije koja ih valja protiv njihove vlastite volje i da su oni sami, premda prividno upravljaju drugima ispod sebe, i sami tek lutke na koncu mnogo većih, dubljih energija i strasti koje ni sami ne razumiju i nad kojima nemaju kontrolu. Oni su svi zatvorenici svojih vlastitih umova.

Kao što je to Vesna Parun savršeno sažela u jednoj rečenici: “Bez Ljubavi, tijelo je tamnica u kojoj duša ispašta svoje prisustvo!” Kako duboka i moćna istina.
Posvijestiti korijenske uzroke zbog kojih se stvari oko nas događaju na način na koji se događaju od presudne je važnosti za dublje razumijevanje koje dovodi do jasnoće. Jer, vidjeti da je stanje u kojem se čovječanstvo nalazi posljedica bolesti uma znači shvatiti da osuda kojoj pribjegavamo nije rješenje. Revolt nije rješenje, nasilje nije rješenje. Jer oni svi vode dublje u iluziju, dublje u podjelu. Nerazumijevanje rađa strah, strah rađa osudu, a osuda opravdava nasilje. Stoga, jedino rješenje koje je u mogućnosti nešto istinski iscijeliti je suosjećanje. Jedino suosjećanje može razumjeti i shvatiti, prigrliti i spojiti ono naizgled nespojivo, jer ono je izraz te Univerzalne Ljubavi u kojoj ne postoje podjele. Suosjećanje je ta toplina koja rastapa krute hladne granice između “nas” i “njih”, između “crnih” i “bijelih”, između “kršćana” i “muslimana”, između “lijevih” i “desnih”, između “bogatih” i “siromašnih” i u svima vidi JEDNO.

Prirodnost nas liječi od zablude da smo mi bolji od nekoga drugoga, da smo nadmoćni i otvara nam oči za istinu da su svi “drugi” zapravo izdanci tog istog Života, da je Život jedan jedini posvuda a njegovi oblici raznoliki i beskonačni poput zraka koji u različitim područjima i podnebljima poprima specifična obilježja ali je u suštini to sve jedan te isti zrak. Da je ona ista esencija Ljubavi koja svijetli u nama prisutna i u svakom drugom živom biću. Da smo svi braća i sestre po duhu. Kad smo svjesni svoje istinske prirode, mi jasno prepoznajemo sebe u očima drugih i tada razumijemo da je nanošenje povrede bilo kome drugome zapravo povrjeđivanje nas samih. Sama ta spoznaja nas onesposobljava za nasilje i usmjerava prema suradnji, prema pomaganju, prema dobroti i istini našeg bića – prema Ljubavi.

VIDEO – Gangaji – Untouched By Any Power

http://www.youtube.com/watch?v=jahfdbSOPKM

VIDEO – Jason Mraz, I Take the Music w/ Mona, Merritt & Chaska (feat. Bus

http://www.youtube.com/watch?v=qD2TYpL5fps

 

source: http://vesnamihajlovicblog.wordpress.com/2014/03/20/strah-od-uskracivanja-ljubavi-i-i-ii-dio-ozdraviti-od-iluzije-nadmoci-i-odvojenosti/